Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

''MIR VAMA''

UZ 3. VAZMENU NEDJELJU (Lk 24,35-48))

mir

Već smo Ti rekli, Gospodine,
kako nas je iznenadio sudbinski susret s Tobom.
Onaj susret na putu za Emaus.
A takvi susreti uvijek zateknu i nađu nas nekako nespremne.

Jer ljudi su uglavnom ranjeni
i kad dožive od susretnika zlo i nepoštivanje to ih ništa ne čudi,
navikli su da ulaze u njihovo srce kao slonovi u staklarnicu,
navikli su da ih gaze, valjaju u svoje blato one nasvetije dijelove duše...
Tako kad dođe tkogod poput Tebe,
da razumije, da prigrli i povije,
da zaliječi i uvede red i uskrsne ljubav,
čovjek stoji u čudu; zamilovan milošću
i ne vjeruje sebi da mu se događa susret od kojeg se uskrisuje i živi...
Tako si nas Ti susreo na putu u Emaus i zato smo bili začuđeni...
Tek što smo Te otkrili, Ti si nam nestao s očiju.
Samo ovaj put znamo da Te nismo izgubili.
Kruh si prelomio, kao one noći Svetoga četvrtka,
i tek tada nam je bilo jasno sve,
da nikad nas ostavio nisi
pa ni onda kada si otišao.
I tada si nas ponio sa sobom,
tada nam je bilo jasno da na putu si našeg života
i lomiš s nama svoje strpljenje,
svoje Srce i svoje Tijelo,
dok Te mi uporno doživljavamo strancem,
dok si Ti za nas samo gost, a ne domaćin,
dok si Ti za nas tek slučajni susretnik na putu života...
A Ti nam želiš da se smirimo, da se zaustavimo,
da Te pogledamo u oči, tople, božanske,
jer u njima se najbolje zrcali duša,
i da zauvijek ostanemo u zagrljaju Tvoga spasenja, Tvoje ljubavi.
Ti nam kažeš ''Mir vama!''
Tako želimo taj dar, taj blagoslov, tu prisutnost Tebe.
Tako želimo Tvoj mir, ne onaj od svijeta,
Tvoj mir u našoj domovini, na našim radnim mjestima,
želimo Tvoj mir u našim obiteljima – tim Tvojim malim Crkvama,
a navlastito u našim srcima, jer od tuda kreću svi blagoslovi i prokletstva naša...
Ti nam daješ mir, a mi se opet prepadamo,
od dara se prepadamo,
od ljubavi se prepadamo,
od blizine se prepadamo
i od Tvojih rana,
jer znamo da ne zaslužujemo,
jer krhko Te ljubimo, riječima, ne djelima,
jer srca su nam plime i oseke,
srca su nam grebeni za nasukavanje nesretnih susretnika...
I opet nam, Isuse, ispočetka trebaš pokazivati i dokazivati tko si.
Opet pokazuješ rane od ljubavi za nas,
da bismo se mi tek časovito obradovali...

Molim Te, ne zaobiđi ni ovu putnicu na putu života,
što tetura od postaje do postaje i katkad i sumnja u konačni obzor smisla.
Svrati i k meni
i dozvoli mi da Ti pružim komad ribe,
koju ćeš Ti blagovati,
a ja ću biti nahranjena i sita...
Dozvoli mi kao djetetu onaj osjećaj slasti kad pobijedi,
a ne zna pri tom da mu je Otac zapravo prepustio i pobjedu i igru...
Dozvoli mi da mislim da sam ja nahranila Tebe,
a zapravo te molim da Ti nahraniš mene.

Valerija Buha

Joomla! Debug Console

Session

Profile Information

Memory Usage

Database Queries