Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

''GOSPODIN MOJ I BOG MOJ''

MEDITACIJA UZ 2. VAZMENU NEDJELJU (Iv 20,19-31)

toma1

Sumnjivi Toma
Gospodin je uskrsnuo! S njime i mi, ma kako kao ljudi krhki bili. On je Ocu prinio nesebičnu žrtvu cijeloga svojeg života na oltaru križa, a Otac mu uzvratio darom „života na kvadrat“. Ali, još nije sve gotovo. Apostoli znaju koji im je odvažan zadatak povjeren: da saberu Crkvu Božju od „sva četiri vjetra“, da nađu vjerne ovce Njegova stada iz svih kultura, nacija, jezika, kvalifikacija, od svih raznolikosti sazdane, da Kraljevstvo ljubavi i mira Njegova prošire do na kraj Zemlje.

Kao da je to lako!? I to oni koji su, pred događajem Križa, pred Njegovim porodom za nebo u Krvi i Vodi, dali petama vjetra, sakrivši se u strahu za vlastitu ovozemnu egzistenciju, u panici da ih ne zadesi sudbina Učiteljeva… No, Gospodin je u svojem spasenjskom planu računao upravo s takvim, krhkim i grješnim ljudima. Gospodin ih je poznavao i znao je granice i slabosti i upravo zato je obećao i Dar odozgo, obećao je da apostoli u toj nemogućoj misiji neće biti ostavljeni sami... Obećao je Duha – Advokata koji će ih nadahnjivati, gurati naprijed, osnaživati... I zato će nemoguća misija biti moguća jer „jaram je Njegov sladak, a breme lako.” (usp. Mt 11,28-30)
Ivanov izvještaj ove 2. vazmene nedjelje još nam ne govori o tome vremenu, ali nas za njega priprema jer vidimo kako Gospodin, malo po malo, susreće apostole i ohrabruje ih, mijenja ih.
Apostoli su čekali i obradovali se.
Zasigurno im je nedostajao Gospodin. U strahu su od Židova, ali i u strahu od susreta s vlastitim slabostima, u strahu od pomisli da odgovornost navještaja Radosne vijesti računa s njihovim, još uvijek nedoraslim karakterima.
Zbunjeni su, zakočeni u djelovanju, a i u razmišljanju.
Vidjeli su svu strahotu govora mržnje i grijeha slivenu u drami križnog puta i Isusove pogibije, vidjeli su kako je strašna vlast tame i kako velika i snažna Ljubav što nijema je samu sebe onemoćala, a sve radi spasenja čovjeka za kojeg je upitno da li tog spasenja i zaslužuje... Vidjeli su što znači ljubiti, proći ovom Zemljom čineći dobro, od štalice do Križa i na kraju biti zakovan, prikovan, naizgled poništen, od onih koji to učiniše u ime „istine“ i „pravde“ subjektivno shvaćene, srca otvrdla da se otvore Izvoru svake Istine i Pravednosti.
I bili su zbunjeni pred otajstvom smrti i patnje, predanja i ljubavi i obećanja da će uskrsnuti treći dan.
Bili su sigurno zatečeni praznim grobom i ženama koje svjedoče o susretu na novoj razini, one su vidjele i znaju da Živoga među mrtvima ne treba tražiti.
Tlapnje? Ili pak istina?
Njihova premišljanja prekinu bliski susret s Gospodinom!

„Mir vama!“
Uskrsli ima novo proslavljeno tijelo, nepodložno zakonima fizike ni ijednom zakonu ovoga svijeta, tijelo koje nadilazi sve ograde i okvire očekivanoga, baš kao i ljubav, nepodložna okvirima, zakonima svijeta, očekivanjima… On ulazi i izlazi mada su vrata zatvorena, dvojica na putu u Emaus gledaju ali ga ne prepoznaju, a žene na grobu pomišljaše da je neki vrtlar...
Očito je, dakle, da je tijelo Proslavljenoga proslavljeno, neprepoznatljivo konstrukcijama uma, osjetilima i očekivanjima ljudi. Svjestan je Gospodin, da baš kao što su dvojica braće na putu u Emaus bili zbunjeni i nisu ga prepoznali, kao što su žene na grobu bile zbunjene, da bi i sada dolazak Uskrsloga mogao izazvati razne dubioze među njima pa im On ipak nastoji pomoći u razumijevanju: Kao što je na putu u Emausu razlomio kruh pa su tada shvatili o kome je riječ, sada Isus pokazuje ruke i bok. Identitet raspetog i uskrslog Gospodina isti je: ruke su i bok označene ranama spasenja. I daruje Duha i vlast opraštanja grijeha.

Toma nije prisutan
Zamislimo koliko su se samo učenici obradovali. Bilo je nedvojbeno jasno da je Isus umrli sada Isus Kyrios, Mesija proslavljeni. I On takav stoji u njihovoj blizini. Nema druge nego pasti ničice u dubokoj smjernoj vjeri. Ne vjerujem da su uopće bili svjesni dara Duha kojeg su tog časa primili, jer tko još u toj situaciji očekuje darove? Prisutnost je dar!
Prisutnost Onog za kim su se opredijelili, Onog kojeg ljube, Onog koji ljubi njih.
Prisutnost je dar i blizina ljubljenoga je dar i više ništa i ne treba. Ali On opet daruje još: kao na križu kad je potekla Krv i Voda iz Njegova boka – pa se time naglašava presudna važnost dva sakramenta: Euharistije i krštenja. Sada im daruje Duha od kojeg će imati, premda smrtni grješni ljudi, božanske ovlasti na Zemlji: dar odrješenja grijeha u ime Božje. Koje li milosti!? „Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?“ (Mk 2,7)
Ali Toma nije prisutan u trenutku kad im se Uskrsli približio, kad su ga susreli i kad im je utvrdio vjeru. Kad se vratio, oduševljeni apostoli ne mogu šutjeti, radosni Tomi pričaju o susretu... Oni ne kažu: „Dobili smo dar praštanja grijeha!“ Oni se hvale darom blizine Onoga koji je za njih i sav svijet umro iz ljubavi. „Vidjeli smo Gospodina!“ - kažu.
Iznenađujuće je da Toma ne vjeruje. Ne vjeruje, čini mi se, ne jer nije bio tu, nego jer se duhom udaljio od zajednice, jer im zapravo na neki način više i ne pripada. To je opasnost i svakog kršćanina: da se udaljimo od zajednice nedjeljne mise, od zajednice onih koji susreću Gospodina, koji od Njegove riječi i Tijela žive; ili pak da smo u zajednici, da se zovemo tim imenom, da smo prisutni na obredima. Ali duhom smo već davno napustili, otišli... U oba slučaja dogodit će se ono što se dogodilo i Tomi: tražio je dokaze ljubavi, dokaze Isusovog uskrslog identiteta. „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavla, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati!“
Toma kao da postavlja uvjete Ljubavi, kao da na jedan način iznuđuje i ucjenjuje Ljubav da mu se pokaže, da mu se dokaže. A ljubav ne trpi ucjene, ni provjeravanja, ona se zasniva na bezgraničnom povjerenju prema ljubljenome pa kad nema ni jedan razumski argument koji bi to povjerenje podržavao. Ljubav je zapravo tako ranjiva i tako bespomoćna, i u tom je njezina snaga… Pokazati nekome ljubav uistinu znači riskirati biti razapet na križ neshvaćenosti, ismjehivanja i ruganja, no upravo u spremnosti i na to u ime ljubavi, leži sva snaga ljubavi. Ljubav je izloženost za ljubljenoga, baš kao što se On izložio za nas na drvu Križa.
Međutim, prije će biti da Toma vapije u pomoć. Njegov zahtjev zov je u pomoć jer želio bi vjerovati, ali potreban mu je za to Božji intervent - milost Božja da uzvjeruje.
Gospodinu je uistinu stalo do Tome i On daje argumente Tominoj sumnji kako bi se raspršila i postala stamenom vjerom. Toma od samog Isusa biva pozvan da se osvjedoči na onaj njegov ljudski način, da učini što treba učiniti kako bi dvojbu zamijenila vjera.

„Gospodin moj i Bog moj!“
Ne znam kako bismo se mi držali u situaciji kad bi netko za koga živimo, koga zaista volimo, što je vrlo očito iz svega našeg ponašanja i djela, jasno izrazio sumnju u tu ljubav i tražio dodatne dokaze. Bismo li dokaze dali ili takvu osobu zapravo smatrali nevrijednoj tolike ljubavi i truda? Očito je odgovor individualan i ovisi o mnogočemu pa i o duševnim osobinama pojedine osobe. Isus je napravio presedan ljubavi. Napravio je ono što poneki od nas možda i ne bi. Isus prilazi nevjernome sumnjivcu. Možemo osuditi Tomu, ali tada moramo istrpjeti da tkogod drugi i naše ponašanje stavi pod lupu ljudskih kriterija i očekivanja.
Isus ga nije osudio. Jednostavno mu je omogućio da učini što želi: da prinese ruku i opipa rane, da dodirne tragove trpljenja, da dodirne ljubav. Nije to učinio. Razumio je i ponizno priznao: „Gospodin moj i Bog moj!“

Štogod mislili o njegovoj sumnji, kažemo da je blažena i sumnja koja dovede do dublje vjere, do istinitijeg opredjeljenja. Da nije bilo Tominog mraka u kojem je tražio više za sebe, ne bi bilo ni svjetla vjere ni za njega ni za druge...
I nama kršćanima mogu se u vjeri događati razne blokade, sumnje, upiti i nejasnoće, može nam se dogoditi da ne razumijemo jer bismo htjeli u vjeri sve svesti pod razum i objašnjivo. Može nam se dogoditi da sumnjamo, ali ne smije nam se dogoditi da tada prestanemo moliti, kleknuti, čitati Riječ, razmišljati i tražiti nove putove do Gospodina. Ne smije nam se dogoditi da prestanemo s Njime u istini komunicirati, ne smije nam se dogoditi da u molitvi izgovaramo ono što mislimo da bi On želio čuti, kao da ionako ne pozna naše srce...
Trebali bismo otvoreno poput Tome tražiti Gospodina pa makar naše sumnje i „sablaznile“ farizeje, makar naišli i na osudu „pobožnika“ koji „sve razumiju“. Toma je sumnjao i našao put do Gospodina. Sumnja mu je pomogla da doživi susret o kojem su mu njegovi prijatelji pripovijedali. Nije odustajao od ljubavi, od susreta s Njim koji je i za njega visio na križu. Sumnja ga je dovela do novih kvaliteta odnosa, jedino je njemu Gospodin dozvolio i da opipa rane.

„Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Zahvaljujući Tominoj sumnji, mi vjernici današnje Crkve shvaćamo i da smo blaženi. Iako ne vidimo Gospodina na način tadašnjih vjerovjesnika, ipak se usudim reći da je naš susret s Njim mnogo jači i sveobuhvatniji: u zajednici Crkve, u sakramentima, u molitvi, u svakoj situaciji gdje uočavamo dobro i zakone evanđelja na djelu.
Mogu samo moliti: Gospodine, osposobi nas da Te prepoznajemo tamo gdje Ti doista jesi! Gospodine oslobodi nas od mogućnosti da prolazimo pored Tebe, da smo duhom gladni, srcem žedni, a opet Te ne uočavamo! Učini i nas dionicima Tomine vjere u kojoj možemo skupa s njim reći: „Gospodin moj i Bog moj!“


Valerija Buha

Joomla! Debug Console

Session

Profile Information

Memory Usage

Database Queries