Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

''AKO HOĆEŠ - MOŽEŠ''

''HOĆU!''

molitva
I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!" I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: "Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo." (Mk 1, 40-45)

A svi smo mi gubavi, na ovaj ili onaj način ranjeni, od grijeha bolesni. I svima nam je potreban Krist veliki Liječnik, Crkva – lječilište grješnika, sakramenti – antibiotici ljubavi...

 

Svi smo mi gubavi i njegove milosne ljubavi potrebni... On je protuotrov svake gube, on je ona Nova Zmija koja je uništila zloću grijeha. Čini mi se da je protuotrov zmijskom ujedu upravo serum zmijskog otrova... Zato i apoteke imaju za znak zmiju omotanu oko čaše... Od jedne zmije – Sotone, u svijet je ušla guba grijeha... od druge Zmije - Isusa, sa stabla križa koje je naše „arbor vitae“ – drvo života, došao je lijek svakoj našoj gubi... Ljubav je Božja ta koja liječi, koja povija rane što smo ih sebi sami, što su nam ih drugi nanijeli na putu života...
„Svi mi imamo gubu“, rekoh djeci ovih dana nakon što ih dobro izgadih detaljnim opisom gubavca... Oni će zgroženo: „Mi? Gubu? Koju gubu? Ma jeeee....“ Pomislih u sebi: Postoji opasnost da imaš gubu, a to poričeš, misliš da nisi gubav, a bolest napreduje dok te skroz ne uništi. E kad misliš da nemaš gubu, tek si tada gubav. Tko misli da nije grešan, da nije pale ranjene naravi, tko misli da nije potreban Božje ljubavi i svjetla, njemu je ono osobito potrebno, da ga prosvijetli, da se vidi, da shvati...
Jednom prilikom Isusu je došao slijepac s molbom da ga ozdravi, a Isus je pljunuo na zemlju, učinio blato i pogodio slijepca u oči. Ta Isusova gesta, pomoć, pomalo šokira i iznenađuje, jer ne očekujemo da tako izgleda sućut, empatija. Međutim, najveća je empatija istinom. Treba nam koji put netko kome je istinski stalo do nas i tko će nam blato našega grijeha sasuti u lice, tko će nam reći istinu, ne s visine, kao da docira i kao da je bolji od nas, nego onako bratski, sestrinski, iz brižne ljubavi.. jer.. nakon što mu je sasuo blato u oči, ovaj se oprao i progledao…

Samo slijepac ne vidi da je gubavac...
Samo uznosit i bahat se izdiže kao stvorenje iznad svojega Stvoritelja i misli da je moćan, a vidimo kolika nam je moć u nama samima, kad je dovoljno 10 sekundi potresa, virus takav da se najmodernijim mikroskopima jedva vidi, jedan stres, jedan šok i više nas nema, tek prah smo.. i u prah ćemo se vratiti.. prah koji je , opet s druge strane, remek djelo Božje ljubavi i koji je onoliko bogolik koliko priznaje da je slab, potreban Liječnika duše i tijela, potreban Isusa Spasitelja.. Iz naše svijesti vlastite fragilnosti proizlazi svijest potrebe Spasitelja i odusutnost svake samodostatnosti, i u tome je sva naša veličina…

A gubavac današnjeg evanđelja, svjestan svojeg stanja, Isusa nije na ništa prisiljavao. Duboko svjestan da je Isus jedini moguć pomoći mu, gubavac kaže jednostavno i skromno: „Gospodine, ako hoćeš...možeš“, kao da dalje želi reći: „A ako nećeš, ništa, nema veze, i to ću prihvatiti...“ Zadivio me ovaj gubavčev stav: stajati pred jedinim Spasiteljem, vidjeti svoj trenutak – kairos, svoju jedinu priliku i stajati pred Njim skromno, poštujući potpuno slobodu Božje ljubavi...slobodu Božjega spasenjskog djelovanja. U ovome: >>Gospodine, ako hoćeš, možeš…“ sva je naša vjera, sva je naša veličina, tu je pouzdanje da Gospod vodi sve, da prihvaćamo spasenje na njegov način, a ne diktiramo mu i ne pretpostavljamo svoju volju Njegovoj svetoj volji.
I ovaj te gubavac sada moli Gospodine: „Ako hoćeš, možeš...ako hoćeš... znaš ti sve pa...ne, ne moraš Gospodine. Ja naviknut sam da i čistijima i nečistijima od sebe vičem: 'Ja sam nečist', naviknut sam da se pravdam i onima koji mojeg opravdanja nisu dostojni i onima kojima se možda trebam i ispričati... Naviknut sam biti čuđenje svijetu, pa i da se pitaju koješta... i da živim u tavernama izoliran ljudske utjehe. Naviknut sam... da samo tebe će ganuti moja guba. Drugi će joj se i radovati ili sažalijevati, ali ja koristi ni od jednih ni od drugih nemam, Gospode! Molim te, skini s mene gubu, daj mi da mojim krvotokom procirkulira tvoja ljubav, punina života u izobilju. Daj mi pozitivnog prkosa da svladam sve gube i tijela i duše, da mi se iz dana u dan život događa i da ne bježim od njega... pa ni kad mi nosi gubu.... Daj mi... ako hoćeš... jer samo me ti možeš očistiti...
Daj mi čuti ono tvoje divno: 'Hoću, budi čist!', kako bi i s mene spala guba.

Valerija Buha

Joomla! Debug Console

Session

Profile Information

Memory Usage

Database Queries