Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

"Uvijek biti s Gospodinom"

RAZGOVOR ZA SRPANJ

slika2

Učenici koji su na poseban način obilježili vjeronaučnu godinu iza nas su državni prvaci Vjeronaučne olimpijade: Matea Babić, Ante Batić, Petra Čarić i Antonijo Hromić iz Srednje škole Lovre Montija u Kninu. Neki od njih, kao i njihovi mentori Mario Preden i Željko Bobanović, pristali su podijeliti s nama svoja iskustva i dojmove...

 

Kakav je osjećaj biti državni prvak?

Ante: Odličan!
Petra: Osjećaj je odličan. Iskreno, nisam očekivala da ću dogurati ovako daleko.
Matea: Osjećaj je fenomenalan. Nakon toliko uloženog truda i prolivenog znoja, predivno je znati da si uspio, da se uloženi tru isplatio, da je cilj postignut. Ponosna sam na svoju ekipu i na sebe, a prvenstveno sam zahvalna Bogu što je blagoslovio naš rad i pomogao nam doći do vrha.


Put do 'prijestolja' je sigurno bio trnovit. Kako ste i koliko radili?

Ante: Radili smo jako puno i ekipno i pojedinačno.
Matea: Mnogo smo radili za ovo natjecanje, a najčešće smo to činili na način da se sastajemo i zajedno prolazimo dijelove skripte te se ispitujemo.
Petra: Dugo smo se trudili, bilo je jako teško. Teško je uklopiti ovo natjecanje u školske obveze, ali nekako sam uspjela.


Koliko je ovogodišnja tema promijenila vaš pogled na odijeljene kršćane?

Petra: Tema mi se svidjela, jer sam dosta naučila o prošlosti i počecima vjere općenito.
Ante: Upoznavši se s njihovim načinom poimanja vjere, shvatio sam da smo puno sličniji, nego što sam do tada mislio.
Matea: Moj stav i odnos prema našoj braći pravoslavcima i protestantima se uvelike promijenio tijekom ovog natjecanja. Shvatila sam koliko smo slični i povezani u Kristu te razbila neke predrasude u čijim sam okvirima bila zarobljena.


Kakvu su ulogu i zadatak imali vaši mentori?

Ante: Mentori su nam dosta pomogli podupirući nas i savjetujući.
Matea: Naši mentori su nam pomagali oko tehničkih stvari – printanja materijala, osiguravanja prostora za sastanke i slično, ali su također imali važnu ulogu u duhovnoj potpori koja nam je itekako bila potrebna. Jako smo im zahvalni na tome.
Petra: Mentori su nas jako puno bodrili. U trenutku kad bih pomislila ''Što mi je ovo trebalo?!'', davali su mi potporu. Pomagali su nam i u pripremi i osiguravali mjesta za sastajanje i vjezbanje.


Svatko tko naporno radi očekuje uspjeh. Ipak, je li prvo mjesto nešto što ste realno očekivali?

Matea: Iskreno, nismo očekivali pobjedu. Naime, konkurekcija je bila jaka, a naši rezultati na školskom i regionalnom natjecanju nisu bili obećavajući. Unatoč tomu, uložili smo sve u to natjecanje i nadali se najboljem.
Petra: Iskreno: ne! Na županijskom natjecanju moji rezultati nisu bili na razini državnog natjecanja. Trudila sam se i učila, jer nisam željela razočarati svoj tim, ali nisam očekivala da ćemo osvojiti državno natjecanje.
Ante: Očekivali smo definitivno jedno od prva tri mjesta, ali prvo nas je jako obradovalo.


Kako biste opisali konkurenciju? Tko je bio posebno 'opasan'?

Petra: Svi su bili jako dobri. Ne bih htjela nikoga izdvajati kao posebno opasnog.
Matea: Konkurencija su nam bile sposobne i motivirane ekipe s određenom dozom samopouzdanja, ali pristupačnim i prijateljskim stavom. Posebno su ''opasne'', po mojoj procjeni, bile ekipe iz naše županije. Očekivali smo da će jedna od te dvije ekipe osvojiti prvo mjesto.
Ante: Svi iz konkurencije su bili više-manje izvrsni i sama činjenica da smo osvojili prvo mjesto s pola boda razlike vam sve govori.


Tko vam je bio posebno simpatičan? Jeste li s nekima od njih ostvarili dublje i prijateljske odnose?

Ante: Ne.
Petra: Svi su bili dragi, ali najviše sam se družila s ekipom iz Drniša.
Matea: Teško je izdvojiti nekoga tko je bio posebno simpatičan. Sve su to mladi, pametni, dragi ljudi s kojima se vrlo ugodno družiti i razgovarati. Ostvarili smo prijateljske odnose najviše s ekipom iz Drniša, s kojima smo proveli predivno vrijeme.


Što od ove teme i ovoga uspjeha smatrate važnim i korisnim za svoj osobni budući život?

Ante: Naučio sam da se trud i rad, popraćeni molitvom, na kraju uvijek isplate.
Petra: Svako novo znanje o bilo čemu je korisno za budućnost, pogotovo nešto što je vezano uz moju vjeru.
Matea: Važno je to što sam naučila kako se ispravno postaviti prema onima koji nisu kao ja, kako s njima voditi prijateljski dijalog ispunjen ljubavlju i razumijevanjem. Također, naučila sam da uz dovoljno uloženog truda i vjeru u Boga ništa nije nemoguće.


Jučer ste se vratili s nagradnog putovanja. Što posebno nosite u sjećanju?

Ante: Bili smo u Crnoj Gori, Albaniji, Makedoniji i Srbiji. Obišli smo mnogo gradova i mjesta u kojima smo se upoznali s poviješću, kulturom i načinom života domaćeg stanovništva. Najviše me se dojmio otočić Gospe od Škrpjela, gdje smo imali priliku vidjeti malenu crkvicu koja zbog oslikanih zidova i stropa nalikuje na mini verziju Sikstinske kapele.
Matea: Putovanje je bilo vrlo poučno i bogato, ali smo nažalost imali premalo slobodnog vremena za zabavu, kupanje, druženje... Bez obzira na to, bilo je lijepo i korisno i, ono što je bitno, uključivalo je duboku ekumensku dimenziju što je vrlo važno s obzirom na ovogodišnju temu Vjeronaučne olimpijade čijim smo izučavanjem i zaslužili ovo nagradno putovanje.
Petra: Putovanje je bilo OK. Nije mi se svidio program koji su organizirali za nas. Program su prilagodili više mentorima i organizatorima, nego nama djeci kojima je ovo nagradno putovanje bilo i namijenjeno. Očekivala sam više slobodnog vremena. Društvo je bilo odlično. Upoznala sam dosta novih ljudi. Zemlje koje smo obišli su mi se jako svidjele. Najviše mi se svidjela Crna Gora zbog svoje prekrasne prirode.


Vidimo li se i sljedeće godine vidimo na Vjeronaučnoj olimpijadi?

Ante: Ako Bog da!
Petra: Još razmišljam, s obzirom da je ovo dosta utjecalo na moj uspjeh u školi.
Matea: Vjerojatno! Moja strast prema ovom natjecanju veća je od moje realne prosudbe kako nemam dovoljno vremena za pripremu za državnu maturu. Ne planiram si uskratiti još jedno bogato iskustvo na Vjeronaučnoj olimpijadi!


Slična pitanja postavila sam i mentorima. No, koliko su slični i odgovori?

Kakav je osjećaj biti mentor državnim prvacima?

Mario: Lijepo je, jer se nagradio trud učenika. Naravno, svi koji sudjeluju na državnom natjecanju uložili su veliki trud. Nijanse su odlučile. Posebno sam ponosan što su učenici računali s Gospodinom i što im je on dao mir i želju za učenjem. Matea i Antonijo već imaju iskustva na državnom natjecanju, Ante je opušten tip učenika – brzo nauči i ne zamara se previše, a Petra je ugodno iznenadila, jer se ''dizala'' u znanju od školskog preko županijskog do državnog natjecanja. Bog je nagradio njen trud i trud svih učenika.
Željko: Uvijek je lijepo biti mentor, a poseban osjećaj ponosa kada ste mentor državnim prvacima. Naravno, posebno sam ponosan na motiviranost, volju, ustrajnost i iznad svega vjeru ovih mladih ljudi. Ponosim se njima jer su svojim uspjehom prezentirali svoju školu, svoj grad i svoju Biskupiju na nivou države i time javnosti poslali poruku zajedništva ljubavi i vjere te opravdali vrijednosti kojima ih uče roditelji, vjeroučitelji i Crkva.


Jeste li se nadali ovakvom uspjehu?

Željko: Nisam, ali sam od početka vjerovao u kompetencije svojih učenika, poticao sam ih da vjeruju u sebe i da daju najbolje što mogu pa će uz Božju pomoć ostvariti odlične rezultate, neopterećujući ih plasmanom.
Mario: Iskreno, prvi put - prije završnog dijela natjecanja - sam učenicima rekao da potpisujem za 1. mjesto. Inače, to nikada prije nisam bio govorio, iako su učenici SŠ Lovre Montija 6. put na državnom natjecanju. Sve je počelo sa Stipom Maločom prije 5 godina. Prije sam učenicima govorio da bih bio zadovoljan ako bismo bili među prva 3 mjesta, jer oni idu na nagradno putovanje. Isto tako bih im rekao, da ako budu zadnji, a oni su dali koliko su mogli u tom trenutku, da sam zadovoljan, prezadovoljan, jer to bi bila volja Božja.


Rekli ste da je ovo bio 6. put da vaša škola sudjeluje na državnoj razini Vjeronaučne olimpijade. U čemu je vaša tajna? Koja je vaša strategija?

Mario: Puno molim za njih. Stipe Maloča je dao sebe potpuno za to natjecanje. Čak je znao zapustiti druge predmete, tako da nakon tog iskustva učenicima govorim da je važniji uspjeh u školi nego natjecanje. Oduvijek sam tako mislio i govorio. Učenike ne opterećujem ničim. Pogotovo ovi stariji već znaju način učenja za natjecanje, što je važnije zapamtiti, a što nije, tako da je to njihov samostalan rad u pripremama za natjecanje. Drago mi je da smo zajednički molili prije pojedinih dijelova natjecanja.
Željko: Iako sam više godina mentor vjeroučenicima strukovne škole, dosada se nisam bio plasirao na državno natjecanje. Međutim, od ove godine radim i u SŠ Lovre Montija, s gimnazijalcima koje sam motivirao i koji su pokazali interes te sam ih povezao sa starijim učenicima koji su dosada postizali odlične rezultate. Došlo je do suradnje, zajedničkih priprema i učenja koji su rezultirali uspjehom. Osim suradnje učenika, surađivali smo i nas dvojica vjeroučitelja. Dogovarali smo strategiju učenja s učenicima, pomagali u pronalasku literature, pojašnjavali, upućivali na bitne činjenice koje bi se mogle očekivati na natjecanju. Najveću zaslugu ipak pripisujem učenicima, njihovom trudu, ustrajnosti i ljubavi prema Vjeronauku.


Sigurno nije bilo lako uskladiti pripreme za Vjeronaučnu olimpijadu sa svim ostalim i školskim i izvanškolskim obvezama. Tko je u kriznim trenucima bio pokretačka snaga: vi ili učenici?

Mario: Sve je na učenicima i Gospodinu. Ono što ih učim je prepoznati i prepustiti se volji Božjoj, jer Bog nam govori na više načina. Kažem im da uvijek govore i misle ono dobro, da paze što kažu i govore, jer riječ može biti proročka, tj. može se ostvariti. Tako na jednom ranijem natjecanju, kad sam im spomenuo da bih bio zadovoljan i s drugim mjestom, oni su odgovorili da bi radije bili deseti, nego drugi i onda su pogriješili u slaganju slagalice, što nema veze s naučenim gradivom. Bili su deseti, a po riješenim testovima su bili drugi. Inače kada učenici imaju pritisak, kažem im da mole molitvu srca ili tzv. Isusovu molitvu: ''Gospodine Isuse Kriste, sine Davidov, smiluj se meni grešniku/grešnici'' i da je ponavljaju u sebi dok ih Isus ne smiri. Vidio sam da učenici to primjenjuju i da imaju mir, što mi je drago.
Željko: S obzirom na velike obveze i učenika i nas vjeroučitelja, ponekad nije bilo lako uskladiti se, ali uz obostranu volju i dogovore uspijevali smo. Pokretali smo jedni druge uzajamno. Uloga nas odraslih bila je nešto dominatnija u krizama kao što su strah od nedostatka vremena ili neuspjeha, a učenici su pokazali veliku kreativnost i zajedništvo u osmišljavanju pitanja, međusobnom propitivanju i ohrabrivanju.


Uspjeh vaših učenika je fenomenalan, ali od uspjeha se ne živi. Koja su to znanja i koja iskustva koja želite svojim učenicima da ih ponesu i ugrade u svoj život?

Mario: Najviše od svega bih volio da imaju svijest i iskustvo da se uvijek mogu osloniti na Isusa i Njegovu milosrdnu ljubav. Sve je od Njega i On sve rješava. Prihvatiti Njegovu volju i kad nam je dobro i kada nas boli, donosi mir, jer Gospodin preko naših svakodnevnih događaja želi učvrstiti povjerenje u Njega. On želi pokazati da kada se mi od srca sjetimo Njega, On ne može a da ne dođe u naše živote. On je Ljubav i tome nas želi naučiti. Kada volimo, kada primimo ljubav od Isusa, onda je sve ostalo sporedno.
Željko: Lijepo je biti uspješan i podržavam taj osjećaj kod svojih učenika, ali kako rekoste, od uspjeha se ne živi. Želim im da preko ovog uspjeha - za koji su se morali puno odricati i zalagati - nauče da upravo bez odricanja, zalaganja i truda nema uspjeha, kao i to da čovjek ne može sam, što su naučili preko zajedničkog rada. Tako će u svoj život ugraditi temeljne vrijednosti (rad, zajedništvo, ljubav i vjeru) koje će ih voditi uspjehu.


Zbog propozicija natjecanja, na nagradno putovanje mogao je ići samo jedan mentor. Kocka je, Mario, pala na vas. Kakvi su vaši dojmovi i vaša iskustva?

Mario: Iskustva su lijepa, blagoslovljena. Sve je brzo prošlo. Albanija i Makedonija su lijepe zemlje, gradovi u kojima smo bili - Skadar i Tirana, Ohrid i Skopje. Ljudi su ljubazni. Osjećao sam se gotovo kao kod kuće. Svećenici u Skopju i Herceg Novom, rodnom mjestu sv. Leopolda Bogdana Mandića, su ostavili dubok trag u meni kao oni koji žive od Božje volje i povjerenja u Njega. Hram sv. Save u Beogradu, iako još nedovršen, je veličanstven, pogotovo kripta u podrumu koja je dovršena u zlatnim freskama. Tu sam molio za hrvatski i srpski narod, jer sveci i jednog i drugog naroda u raju mole samo za jedno: za nas ovdje na zemlji, a to je da Ljubav Kristova živi među nama.

Neki planovi za budućnost?

Željko: Ovogodišnji uspjeh učenika motivirao je i druge učenike koji već izražavaju interes za sudjelovanjem na Vjeronaučnoj olimpijadi pa vjerujem da ćemo i dogodine dati sve od sebe i biti uspješni.
Mario: Uvijek biti s Gospodinom.


Razgovarala: s. Renata Azinović