Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

''Vjera i svjetlo'' poziva sve roditelje djece s intelektualnim teškoćama na obiteljsko hodočašće

RAZGOVOR ZA LIPANJ

vjera i svjetlo1

Neke teme i neki razgovori nastanu iz naizgled slučajnih susreta. U jednoj katoličkoj knjižari susretoh gospođu Slavicu Škugor. Saznadoh da je iz zajednice ''Vjera i svjetlo''. Kako za njih do tog trenutka nisam bila niti čula, upitah o čemu se radi. Kad je spomenula sestrinsku zajednicu ''Arka'', morala sam upitati je li to ''ona Arka'' koju opisuje Tim Guenard u svojoj knjizi ''Jači od mržnje'' ili Henri J. M. Nouwen u svojoj ''U Isusovo ime''. Priča se dalje kotrljala sama od sebe...

 

Gospođo Škugor, čitajući Guenarda i Nouwena, stalno sam se pitala zašto u Hrvatskoj ne postoji ''Arka'' ili neka slična zajednica. Vi ste mi otkrili da ipak postoji. Možete li našim čitateljima objasniti što je ''Arka''?

Arku je utemeljio Kanađanin Jean Vanier 1964. godine u Francuskoj u malom mjestu Trosly kraj Compiegnea, gdje i danas živi. Započelo je sasvim skromno i jednostavno: Jean Vanier je pozvao dvojicu mladih muškaraca s intelektualnim teškoćama da dođu s njim živjeti kao prijatelji, budući da su oni do tada živjeli u velikoj instituciji. Želio im je pružiti bolji život i pomoći im, a kasnije je otkrio da su oni više pomogli njemu. Otkrio je kako život s najkrhkijima među nama otvara put našoj vlastitoj krhkosti koja nas, kada ju prihvatimo, vodi dijalogu, otvaranju drugima i miru. Jean Vanier i zajednica ''Arka'' nam pokazuju kako slabosti mogu biti izvorom života, kako su ljubav i prihvaćanje mogući i kako su razlike među ljudima blagoslov, a ne teškoća. Jean nas poziva da prepoznamo duboke kvalitete i darove koje imaju osobe s teškoćama. ''Arka'' se zauzima za istinsko dostojanstvo svih ljudi, za mjesto gdje će svaka osoba, bez obzira na njezine sposobnosti, moći dati svoj doprinos u izgradnji čovječnijeg društva.

Zajednica je danas raširena diljem svijeta i ima ekumenski karakter?

Da, zajednica ''L'Arche International'' je krovno tijelo koje okuplja sve zajednice ''Arka'' u svijetu. Danas postoji u 40 zemalja u različitim kulturnim i vjerskim sredinama. ''L'Arche International'' pruža podršku zajednicama kako bi što vjernije živjele svoje poslanje. Promiče poštivanje kulturnih i vjerskih različitosti između samih zajednica kao i solidarnost na međunarodnoj razini.

''Arka'' je doplovila i do Hrvatske. Gdje ju u Hrvatskoj možemo pronaći i koje je uvjete potrebno ispuniti da bismo stekli iskustvo života u njoj?

Arka postoji i u Hrvatskoj, u Zagrebu, na adresi Kanarinska 4 u Dubravi. Uz osobe s intelektualnim teškoćama okuplja i volontere - prijatelje preko dana. Potrebno je imati samo dobru volju kako bi se uputilo u tu ''avanturu''. Za bilo kakvu dodatnu ili konkretniju informaciju, svi zainteresirani mogu se javiti na broj telefona: 01 550 6533, mobitel 099 806 1136 ili na e-mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .

Vaša je zajednica ''Vjera i svjetlo'' nastala na sličnim temeljima. U čemu je razlika između ''Arke'' i vaše zajednice?

Zajednica ''Vjera i svjetlo'' nastala je na istim temeljima kao ''Arka'' – svaka osoba bez obzira na svoje sposobnosti ima svoje mjesto u društvu i Crkvi i može dati svoj doprinos u izgradnji humanijeg društva i boljih međuljudskih odnosa. Razlika između ''Arke'' i naše zajednice je u tome što u ''Arci'' prijatelji žive s osobama s teškoćama stalno ili svakodnevno jedan dio dana, a u ''Vjeri i svjetlu'' se sastajemo jednom mjesečno na našim susretima. U ''Vjeri i svjetlu'' su uz prijatelje i osobe s teškoćama i njihovi roditelji. Prema mogućnostima svaka Zajednica ima i svoga duhovnika.

Začetnici ''Vjere i svjetla'' su zapravo dva mala teško hendikepirana dječaka. Možete li nam ispričati tu priču?

Povijest ''Vjere i Svjetla'' je povijest nekolicine susreta. Prvi su bili Camille i Gerard Proffit i njihovo dvoje teško hendikepirane djece Tadej i Loic. 1967. godine taj je bračni par htio sa svojom djecom ići na hodočašće u Lourdes. Međutim, dogodilo im se nešto nepreviđeno. Župljani su ih odbili isprikom: ''Vaša djeca ne bi razumjela ništa od onoga što se u Lourdesu događa. Osim toga mogli bi svojim ponašanjem ometati ostale hodočasnike...'' Roditelji su ustrajali u svom naumu i odlučili sami s djecom otići u Lourdes. Kad su stigli u sveti grad, opet su doživjeli odbijanje. Lutali su od hotela do hotela gradom (kao nekoć Marija i Josip Betlehemom!), tražeći smještaj. Nitko ih nije htio primiti. Konačno, primili su ih u jednom hotelu, ali pod uvjetom da ne blaguju s ostalim hodočasnicima, nego u svojoj sobi! Tri su dana u tom svetom gradu osjećali da su njihova djeca odbačena, da su odbačeni kao obitelj – kako u gradu tako i za vrijeme molitvenih slavlja. Isključeni iz hodočašća osjećali su se isključeni i iz Crkve. Potaknuti njihovim iskustvom, njihovom boli, vapajem za prihvaćenošću, Marija Helen i Jaen Vanier počeli su pripremati veliko hodočašće osoba s intelektualnim teškoćama u Lourdes. Tako se nakon četiri godine priprema, ogromno putničko mnoštvo otvorenih srdaca sa svih strana svijeta okupilo u Lourdesu (12 000 ljudi, od toga 4 000 s teškoćama). Taj događaj doveo je do rađanja međunarodnog pokreta ''Vjera i svjetlo'' koji danas djeluje u oko 1 500 zajednica susreta s više od 50 000 članova u 80 zemalja na svim kontinentima. Zajednica ima i ekumenski karakter. Već u Lourdesu bili su prisutni i protestanti. Kako se Zajednica širila svijetom tako su se stvarale i pravoslavne i muslimanske zajednice. Danas su zastupljene sve denominacije. Postoje zajednice miješanih denominacija. Nedavno nam je na našem susretu o. Srećko Rimac, karmelićanin, svjedočio o tome. On je 12 godina živio u Bugarskoj i tamo osnovao Zajednicu u kojoj zajedno djeluju katolici, pravoslavni i muslimani. Ima puno sličnih primjera u svijetu.

Kako je i kada ta zajednica došla u Hrvatsku?

Početkom 1993. godine jedna mala grupa mladih Taizeovaca iz Zagreba bila je na duhovnoj obnovi ''Vjere i svjetla'' u Sloveniji. Tamo su upoznali Jeana Vaniera i on ih je upitao bi li željeli ''Vjeru i svjetlo'' u Hrvatskoj. Oni su tu ideju prihvatili i prenijeli u Zagreb nekim roditeljima koji su već čuli za Zajednicu. Mala grupica roditelja, njihove djece s teškoćama, prijatelja, fra Ivan Široki i časna sestra Bogoljuba iz Katehetskog ureda sastali su se u travnju 1993. godine na Ksaveru. To je kod nas bio početak ''Vjere i svjetla''. Fra Ivan Široki bio je vrlo otvoren za osobe s teškoćama i prvi duhovnik Zajednice u Hrvatskoj. Kasnije, kako je selio u druge krajeve Lijepe naše, tako je inicirao osnivanje još nekih Zajednica. Svaka Zajednica ima 30-ak članova. Kad uvelike prijeđe taj broj, onda se dijele na manje Zajednice. U Zagrebu su tako nastale četiri Zajednice.

U svjedočanstvima Marie-Helene Mathieu i Jeana Vaniera o počecima zajednice, često se spominje nedostatak razumijevanja i podrške kako od strane društva, tako i od strane same Crkve. Koliko se vaša iskustva u Hrvatskoj podudaraju s njihovim iskustvima i koliko se situacija proteklih godina promijenila?

Da, postojao je nedostatak razumijevanja i podrške pri stvaranju ''Arke'' i ''Vjere i svjetla''. Veliki dio tih problema oko prihvaćanja naših zajednica je strah od nepoznatog. Uz taj postoji i drugi strah, a to je da čovjek priznavajući slabost drugog čovjeka mora prihvatiti i svoju slabost. A ljudi žele biti jaki i teško im je priznati da su slabi. Osobe s teškoćama jesu drukčije, ali imaju iste potrebe kao i svi ostali, a to je da budu voljene i prihvaćene. Na slične probleme nailazimo i danas, ali ne brinemo zbog toga. Naučili smo biti strpljivi. Mi idemo korak po korak. Raduje nas svaki napredak u odnosima s drugim ljudima. Što nas ljudi bolje upoznaju, to su prema nama otvoreniji. Danas, sudjelujući na misnim slavljima s ostalim župljanima, naša prisutnost postaje malo pomalo normalna.

Kako u praksi izgleda život ove zajednice?

'Vjera i svjetlo'' ima međunarodni vodič, koji je isti u cijelom svijetu, po kojem koordinacijski tim priprema mjesečni susret. Vodič za ovu godinu napisao je tim iz Egipta.
Kako izgleda naš susret? Nakon okupljanja, radosnog pozdravljanja i bezbrojnih zagrljaja informiramo se o događajima u proteklih mjesec dana, od prošlog susreta. Nakon toga podijelimo zaduženja za Svetu Misu – pjevanje i sviranje, čitanja, oživljavanje evanđelja, ministriranja... Tu uvijek nastojimo uključiti što više osoba s teškoćama poštujući njihove darove. Poslije Mise se dijelimo u manje grupe što omogućuje svakoj osobi da se izrazi riječima ili drugim oblicima komunikacije – crtanjem, modeliranjem, gestama... Na taj način nosimo terete jedni drugima, jedni druge podržavamo i hrabrimo. Kroz prijateljstvo načinjeno od nježnosti i vjernosti mi sami postajemo znakovi Božje ljubavi jednih prema drugima. Jedna od karakteristika susreta je slavlje. To su trenuci radosti kada pjevamo, plešemo, slavimo svoje rođendane, imendane, slavimo život jer smo od Boga ljubljeni. Osim na susretu, sastajemo se i između dva susreta u manjim grupama. Odlazimo u kino, kazalište, šetnju, na kavu... Idemo na vjenčanja naših prijatelja, slavimo zajedno krštenja, prve pričesti i krizme. Radujemo se zajedno i plačemo zajedno onda kada je netko tužan. Živimo kao velika obitelj. Sastajemo se i po kućama, gdje molimo i družimo se. Ovi susreti i druženja mijenjaju naša srca. To je vidljivo iz svjedočenja roditelja i prijatelja. Na primjer, Anton, otac male Benedikte, direktor jedne tvrtke, rado je dovozio svoju kćerkicu i suprugu u Zajednicu, ali to je bilo sve. Jednom, na susretu pred Božić, trebalo je uprizoriti događaj Isusovog rođenja. Gospodin Anton je spontano iz auta izvadio sav materijal i pomogao ga postaviti za svečanost. Mladi, zaduženi za igrokaz su ga upitali: ''Nemamo nikoga za magarca u jaslicama. Biste li Vi mogli biti magarac?'' Odgovorio je: ''Ne, to nikada nisam radio i ne znam kako bih to napravio.'' ''To je bar lako! Samo se spustite na sve četiri, preko leđa ćemo vam staviti smeđu deku, a Vi samo hodajte pored Marije i Josipa.'' I on je na Benediktino kliktanje i radost popustio. Kaže: ''Za mene je bio veliki trenutak u životu kad sam se spustio na sve četiri i kad je pored mene kao janješce puzala moja oduševljena Benedikta.'' Taj susret s ''Vjerom i svjetlom'' za njega je bio jedan od mnogih. Toga je dana postao jednostavno ''Anton'' i od tada rado pomaže očevima da se pridruže zajednici.

Po čemu je ''Vjera i svjetlo'' drugačija od drugih udruga i zajednica čiji su štićenici osobe s intelektualnim teškoćama, kao što su šibenski ''Kamenčići'', ''Roman obitelj'', ''Dom Mihek'' i drugi?

Ikona ''Vjere i svjetla'' je slika Trojstva. Kao Pesveto Trojstvo, nitko u Zajednici ne može djelovati sam: obitelji (roditelji) su slika Oca, stvaranja, brige, opskrbljivanja, pažnje i vođenja; osobe s intelektualnim teškoćama su slika Sina - slomljeni, ranjivi, gurnuti u stranu, ljubljeni duboko i do kraja; prijatelji su slika Duha, koji daje život, mladost, snagu, obnavlja i krijepi. Svi su oni okrenuti jedni prema drugima. Ostale udruge i zajednice, koje spominjete, čiji su štićenici osobe s intelektualnim teškoćama nemaju takvu čvrstu duhovnu povezanost s roditeljima i volonterima. Naš put je put poniznosti. Ne pokušavamo činiti velike stvari nego samo hoditi s onima najskromnijima i najmanjima. Spas svijeta uvijek dolazi iz prisutnosti Boga u najslabijima.

Vas uz ovu zajednicu veže i osobna priča. Koliko toga možete podijeliti s nama?

Da. Uz ''Vjeru i svjetlo'' me veže i moja osobna priča. Imala sam dvije kćeri s kombiniranim teškoćama. Mlađa kćer – Franka živjela je 23 godine kao mala beba u svemu potpuno ovisna o nama, njenim roditeljima. Nikada nije govorila, ali tako smo je dobro razumijeli. Njezine geste bile su njen govor. Starija kćer – Nikolina ima sada 42 godine. I ona je potpuno ovisna o nama, samo što može sjediti u kolicima i može govoriti, iako je njen govor dosta oštećen. Teško je u par rečenica opisati naš zajednički život. Ali nije ni potrebno ići previše unazad. Reći ću samo to da smo kao roditelji dugo vremena slušali kako su naša djeca ''hendikepirana'', ''oštećena'', ''s poteškoćema'', ''s posebnim potrebama''... Na taj način nam je zapravo sugerirano da su nama naša djeca veliki teret i križ. Jednom sam ušla u crkvu Sv. Jeronima u Zagrebu potražiti utjehu od Gospodina. Zajednica ''Vjera i svjetlo'' slavila je Misu. Sjela sam u zadnju klupu i slušala propovijed. U jednom dijelu propovijedi svećenik je rekao: ''... zovu ih osobe s teškoćama, osobe s posebnim potrebama..., a to su zapravo osobe s posebnim darovima.'' Tu je moje srce skoro prestalo kucati, a onda su potekle suze. Neprestano sam ponavljala: ''Moja djeca imaju posebne darove...'' Poslije Mise mnogi su mi prišli. Kad sam im rekla tko sam i zašto sam došla, plakali su zajedno sa mnom. Tu se dogodio susret. Susret slomljenih srdaca. Rekla sam im da mi je mjesto uz njih i da tu želim ostati. Bilo je to prije 15 godina i još uvijek sam u Zajednici. Zajednica mi je pomogla otkriti mnoge darove moje djece. Jedan od najdragocijenijih je njihova bezuvjetna ljubav. Često sam se pitala što mi je bilo najteže s našom djecom. Bilo je to ono: ''Mi smo drukčiji.'' Samo po tome smo bili prepoznati. Čovjek želi biti kao i drugi, uklopiti se, imati prijatelje... Tu težnju ostvarili smo u našoj Zajednici. Znate, za roditelje je veliki stres postati roditelj djeteta s teškoćama, jer svi očekuju da im se rodi zdravo dijete. Iz iskustva mogu reći da se dijete s teškoćama rađa dva puta, prvi puta kada se fizički rađa i porod traje par sati. Drugo rađanje je kada se dijete prihvati takvo kakvo je sa svim njegovim ograničenjima. Taj porod može potrajati i godinama. Olakšati i ubrzati mogu ga dobri prijatelji. Mi smo ih, Bogu hvala, našli u ''Vjeri i svjetlu'' i imamo ih i danas.

U sjevernim krajevima Hrvatske zajednica je dobrano pustila korijenje. Želja vam je zajednicu dovesti i na hrvatski jug. Gdje stvari zapinju?

U Hrvatskoj ima 27 zajednica ''Vjere i svjetla'' – od Vukovara do Zadra. Najviše ih ima u Slavoniji. Želja nam je ''spustiti'' se malo južnije! Dijelom smo uspjeli, jer već dvije godine imamo Zajednicu u Međugorju.  Da bi Zajednica mogla zaživjeti potrebno je imati nekoliko osoba s teškoćama, njihovih roditelja i prijatelja. Zatim bi trebalo naći župu koja bi prihvatila Zajednicu. Kad se stvore takvi uvjeti onda slijedi zajednički susret s članovima Zajednice iz Zagreba, na kojem Zajednica predstavi način svog djelovanja. Nova okupljena Zajednica nastavlja se sastajati jednom mjesečno prema vodiču koji je predviđen za prvu godinu rada. Zajednica treba izabrati koordinatora i tročlani koordinacijski tim koji će dogovarati buduće susrete. Njen rad prati za to izabrani tim iz već postojećih Zajednica. Ako se za godinu dana steknu određeni uvjeti Zajednica postaje priznata u Hrvatskoj i međunarodno. Ako nas prepoznate kroz ovaj razgovor, pridružite nam se. Povjerimo ova razmišljanja Gospodinu i molimo da Zajednica zaživi i u Šibeniku.

Prva prilika za uključivanje Šibenčana je jedno hodočašće koje uskoro planirate. O kakvom se hodočašću radi? Tko vam se i kako može priključiti?

14. - 17. lipnja ove godine organizira se međunarodno hodočašće osoba s teškoćama u Međugorje. Ono se održava već nekoliko godina i svake godine nas ima sve više. Ako tamo vidim vaše ''Kamenčiće'' ili neku drugu šibensku udrugu, svakako ću im prići i predstaviti im ''Vjeru i svjetlo''. Možda to zajedno s ovim našim razgovorom bude početak ''Vjere i svjetla'' u Šibeniku.

Možete li nam dati neke kontakte na koje zainteresirani mogu dobiti više podataka?

Molimo sve koji bi željeli sudjelovati u životu jedne takve Zajednice da nam se jave na ove kontakte:

Zvonko Vnučec, nacionalni (provincijski) koordinator-prijatelj u Zajednici
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. mob. 098 939 8174

Marika Coupe, prijatelj u Zajednici
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. mob. 099 317 3503

Slavica Škugor, roditelj u Zajednici
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. 091 535 5185

Gospođo Škugor, zajedno s Vama povjeravam ova razmišljanja Gospodinu i molim da uspijete u svojim nastojanjima, s ogromnom nadom da će i preko ovoga razgovora informacija doći do onih kojima je namijenjena i da će ''Vjera i svjetlo'' rasti i dalje! Hvala Vam na razgovoru!


Razgovarala: s. Renata Azinović
Fotografija: Logo ''Vjere i svjetla''