Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

"Jednostavno sam postao novi čovjek"

RAZGOVOR ZA OŽUJAK

nikicaNaš sugovornik u ožujku je gospodin Nikica Penđer. Povod razgovoru je činjenica da je od svih životnih uloga gosp. Penđer najponosniji i najpredaniji onoj koja se zove očinstvo. Iskreno je otkrio kako se snalazi u toj ulozi i koliko ona oblikuje njegov život i njega kao osobu.

 

Gospodine Penđer, javnosti ste poznati po svojim političkim aktivnostima i po bivšoj službi šibenskog dogradonačelnika. Tko je Nikica Penđer privatno?

Najteže mi je govoriti o sebi. Dio javnosti me je upoznao po mom političkom djelovanju i obavljanju dužnosti dogradonačelnika grada Šibenika, što je za mene bilo jedno veliko životno iskustvo. Na tom putu me je vodio dragi Bog, a ja sam Ga uvijek molio i zahvaljivao Mu na tome da ostanem uvijek ono što jesam, da se ne uzvisim nego jednostavno da budem njegov sluga na dobrobit svih građana grada Šibenika.
Rođen sam 29. travnja 1975. godine u Šibeniku od oca Luke i majke Slavke. Srednju elektrotehničku školu sam završio 1993. u Šibeniku i po završetku školovanja sam se dobrovoljno prijavio u Hrvatsku vojsku i ostao do završetka domovinskog rata.
U braku sam sa suprugom Anom i imamo dvoje djece: 14-ogodišnjeg Luku i 10-ogodišnju Moniku.
Kroz svoj život sam uvijek nekako težio biti ponizan, jednostavan, pun ljubavi i praštanja i to je bila jedna od mojih čežnji koja je uvijek stajala skrivena u mome srcu. Ona se kroz moj život polako otvarala onoliko koliko sam se ja otvarao svom nebeskom Ocu. Potpuno se otvorila kad sam u srcu osjetio da sam dijete Božje i da su svi oko mene moja braća i sestre, a ne samo moji bližnji, pa je tako i postala moj osnovni moto života: Nikica, budi uvijek ponizan, jednostavan, pun ljubavi i praštanja! Mogu vam reći da je onda život stvarno lijep i jednostavan bez obzira na sve teškoće kroz koje prolazimo na ovome prolaznom putu prema vječnosti.

 

Koji ljudi, koji događaji, koja mjesta definiraju vaš život?

Veliku ulogu u mome životu su odigrali moji roditelji, otac i majka koji su se kroz svoj život oslanjali i vjerovali u Isusa Krista i tu vjeru prenijeli na mene, a molitve bake i djeda su uvijek bile prisutne i osjećale se kroz moje djetinjstvo i moju mladost kao nekakav štit koji me čuvao u tim mladim danima.
Veliku ulogu također ima i moja supruga Ana koja mi je velika potpora u mome životu, kao i moja braća i sestre koji su mi potpora i u vjeri i svakodnevnom životu.
Tu su i župnici moje župe sv. Josipa radnika – Ražine, jer je svaki od njih petorice koliko ih je bilo u mojoj župi, ostavio utisak na mene i u mome srcu ukorijenjene njihove duhovne riječi kojih se i danas sjetim.
Ne mogu ne spomenuti i pet bračnih parova s kojima se redovito nalazimo jednom tjedno, usudio bih se reći na jednom duhovnom okupljanju i razmatranju Božje riječi.

Što se tiče događaja koji su učinili da budem to što sam danas, spomenuo bih svoju Svetu pričest koja je na mene kao dječaka ostavila poseban znak, odnosno dokaz živoga Isusa Krista pod prilikama kruha i vina: Isus je živ u onoj maloj Hostiji.
Spomenuo bih i svoje vjenčanje, odnosno sakrament braka koji je za mene veliki događaj. Kada svoju ljubav prema svojoj djevojci potvrdiš pred živim Bogom, i u dobru i u zlu, i u zdravlju i u bolesti, postajemo jedno tijelo, za mene je savršenstvo ljubavi, a iz te ljubavi se rađaju djeca pa je za mene posebno veliki događaj i njihovo krštenje. Ono me je posebno dotaknulo jer sam ga doživio istinski. Osobno nosim svoje dijete i dajem ga u ruke Isusove i obećajem da ću ga odgajati u vjeri i ljubavi i ono postaje dijete Kristovo.
Još je jedan događaj koji je posebno obilježio moj život. To je bila jedna duhovna obnova za bračne parove koja je trajala tri dana, koja je bila prijelomna za mene i, usudio bih se reći za moju suprugu. Bilo je to jedno predivno iskustvo u kojem smo otkrili tko smo i što smo, zašto smo baš sad ovdje u ovome gradu, u braku, i jednostavno otkrivali da nas Bog ljubi i da nas nikad neće ostaviti na našem putu.
I za kraj, događaj koji dan i danas traje, odlazak na nedjeljnu svetu misu, veliko bogatstvo, puno milosti.

 

Jedna od uloga koja vas definira svakako je očinstvo. Možete li se prisjetiti trenutka kad ste saznali da ćete postati otac? Što je rođenje vašega prvog djeteta promijenilo u vašem životu?

Kad sam saznao da ću postati otac, to je bila posebna radost u mome životu. Stvorio sam novi život. To dijete je dio mene i moje supruge. Ispunila nam se čežnja svakog bračnog para. Posebna je to radost koju je nemoguće opisati riječima. Promijenilo mi se pogled na svijet. Prestao sam biti sebičan, gledati samo sebe. Jednostavno sam postao novi čovjek, kao da obučeš novo ruho.


Mnogo očeva je reklo da im se rođenjem djeteta rodilo i mnoštvo strahova za koje nisu znali da uopće postoje. Kako stojite po tom pitanju?

Bit ću iskren i mene je dotakao taj strah kako pripremiti to nevino dijete za ovaj svijet i puno ostalih pitanja za koji nisam dobio odgovor, ali sam dobio spoznaju da im moramo pružiti temelje, da budu dobri ljudi, vjernici, preporučiti ih svaki dan u Isusove ruke da ih On vodi, jer On je taj koji ih je stvorio preko ljubavi mene i supruge. Kroz te sam spoznaje uspio odbaciti te strahove.


Kakav ste kao otac? Koje su vam očinske zadaće najbliskije? Što vam vaša djeca najviše zamjeraju, a za što su vam zahvalna?

Kao otac uvijek nastojim između mene i djece stvoriti odnos u kojem smo na istoj razini, odnosno da budemo u istom duhu. Uvijek nastojim sve riješiti razgovorom, a na toj razini riječi se dobro upijaju i znam da će biti spremljene u memoriju djeteta i da će se kroz život sjetiti nekih naših razgovora.
Mislim da su mi najviše zamjerali kad sam zbog poslovnih obveza bio odsutan od obitelji i doma. Tad je obitelj najviše patila i to je, općenito, veliki problem današnjih obitelji kada te posao i materijalno bogatstvo toliko zaokupe pa si premalo s obitelji. Tu zaista treba biti čvrst u odlukama i vjerovati u Božju providnost.
Zahvalni su mi na tome što sam prema njima iskren i što ih, kad god mi žele nešto reći, saslušam pa makar rekli nešto što mi je u tom trenutku smiješno. Vole pažnju i razgovor, prijateljski odnos, a ja im nastojim biti uvijek na raspolaganju.


Tko vam je uzor očinstva?

Uzor očinstva mi je sv. Josip i, naravno, Sveta Obitelj. Razlog je jednostavan: sveti Josip je bio tako jednostavna osoba, prepušten Duhu Svetom koji ga je vodio kroz život i pomagao mu zaštititi Svetu Obitelj. On mi je uzor oca koji nema straha, nego pouzdanje u vodstvo našega Gospodina Isusa Krista i Njegova Duha koji prebiva u svima nama.


Otac ste i djevojčice s Downim sindromom. Kako ste prihvatili činjenicu da će vaša kći biti drugačija od većine svojih vršnjaka?

U početku, kad se rodila moja kćer s Down sindromom, jako sam to teško prihvatio. Postavljao sam puno pitanja, a dobivao jako malo odgovora. Supruga i ja smo dugo preispitivali sebe gdje smo pogriješili. Najviše me je boljelo kad bi mi rekli da je to Božja kazna. U srcu sam zapravo uvijek nekako osjećao da je to zapravo Božja ljubav, jer Bog ne kažnjava. On daje ljubav, a na nama je da je prepoznamo. Drago mi je da smo supruga i ja to spoznali, jer ljubav koju dobivamo od Monike je zaista posebna.


Prošle godine, na Dan osoba s Downim sindromom, objavili ste fotografiju s vašom kćeri uz komentar kako njezina ljubav ruši sve kromosome i sindrome. Što je to što od nje dobivate na drugačiji način nego od vašega sina?

Ono što dobijem od Monike je neopisiva iskrenost, taj zagrljaj pun ljubavi koji isijava iz dubine njezinog srca i duše. Ima taj poseban osjećaj ili dar da osjeti kad mi je teško, kad me nešto zaboli ili nisam dobre volje. Odmah mi priđe i vrati me, ono što bi se reklo, u život. Ona uvijek želi da svi budemo radosni i veseli. Ne poznaje zlo, tako da je ona jedno veliko ispunjenje i našoj obitelji i svima oko nas.


Imate li kao otac neke neispunjene želje?

Nemam, jer sam ispunjen i radostan. Svoju prošlost sam prepustio Božjoj milosti, sadašnjost Božjoj ljubavi, a budućnost Božjoj providnosti. Zapravo, ipak imam jednu želju: da me i dalje vodi Duh Sveti.


Kakvu budućnost zamišljate (i želite) i sebi i svojoj djeci? Gdje vidite i sebe i njih za par desetaka godina?

U budućnosti vidim povratak obrađivanju zemlje kako su radili naši stari, bez obzira na napredne tehnologije, jer sve je manje zdrave hrane, a Bog nam je dao plodnu zemlju. Vidim sebe i obitelj kao vlasnike obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, gdje ima dosta mogućnosti i može se zajedničkim radom - posvećenom na slavu Božju - živjeti jedan lijep i radostan život. Jednom, dok sam molio Očenaš, u meni se stvorila želja da radim kruh ispod peke, kako su ga radili naši stari. Nadam se ispunjenju i te želje!

Razgovarala: s. Renata Azinović