Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Neka se u svemu slavi Bog!

IMG 0345Dan posvećenog života odlučili smo obogatiti svjedočanstvom benediktinke s. Lucije Franin, redovnice s jednim od najdužih ''redovničkih statusa'' u Šibenskoj biskupiji. Uz veliku zahvalnost što je pristala na ovaj razgovor, priču smo započeli od početka...

 


S. Lucija, možete li nam se predstaviti?

Benediktinka sam u šibenskom samostanu Sv. Luce. Moje krsno ime je Nedjeljka. Dolazim iz mnogobrojne obitelji iz jednog predivnog mjesta Poljana na otoku Ugljanu. Moji roditelji, majka Marija i otac Josip, nisu se bojali djece. Primili su od Boga svako dijete koje im je dao. Na svijet su donijeli nas trinaestero.
Šestoro mojih braće i sestara su kao maleni anđelčići odletjeli u nebo. Od tolike djece nas dvije sestre smo postale redovnice benediktinke.
Blagoslivljam i zahvaljujem svojim roditeljima za svu ljubav i skrb koju su nam dali. Majka je bila ono svjetlo koje nas je obasjavalo, skupljala nas kao kvočka svoje piliće. Božji poziv koji smo sestra i ja osjetile majčinskom je brigom njegovala. I ona je kao mlada djevojka željela poći u zadarske benediktinke, ali moj djed joj nikako nije dozvolio. Nitko nije bio sretniji od nje kad je saznala da njene kćeri žele postati redovnice.


Koja sjećanja iz djetinjstva još uvijek snažno žive u vama?

O Bože, kad se samo malo prisjetim, mnogo djece, ali još više veselja i ljubavi među nama. Moj dječiji život bio je začinjen molitvom, ali i radom. Na otoku još uvijek sve odiše, živi po benediktincima, što nije ni čudo jer i danas postoji premda u ruševnom stanju staro zdanje benediktinskog samostana Sv. Mihovila. Veseli me vijest da su moji otočani dobili novčana sredstva upravo za njegovu sanaciju. Naše crkveno pjevanje dosta se sastojalo od Gregorijanskog pjevanja pa nije ni čudno što se i danas na otoku benediktinska duhovnost još uvijek zadržala.
Nije se išlo na počinak ni ujutro ustajalo bez molitve. Zajednički se molilo za vrijeme jela, a napose uvečer prije večere krunica. Mi djeca smo se izmjenjivali u predmoljenju krunice i to je za mene bilo posebno veliko zadovoljstvo kad bi red pao na mene. Kad je župnik vidio moju ljubav prema molitvi, kao maloj curici darovao mi je molitvenik. Tko sretniji od mene?! Pošto smo u obitelji svi bili glazbeno nadareni svi smo pjevali u crkvenom zboru.
Premda mala djevojčica od sedam godina župnik je zahtijevao da u crkvi solo pjevam što sam i poslušala, iako mi na početku nije bilo lako pjevati u prepunoj crkvi. Od mojeg ranog djetinjstva za mene nije postojalo ništa ljepše i veće od crkve i škole. Do crkve je trebalo dosta pješačiti, ali ništa me nije moglo zaustaviti: ni kiša ni velika zima-smrzavica i snijeg, a ni ljetna žega.
Još i danas nosim duboko u sjećanju moj nedjeljni odlazak u crkvu iza Drugog svjetskog rata - za vrijeme komunizma. Kao što sam rekla, crkva nam je oko 3 km daleko od kuće. Mi ženska čeljad bismo se uputile moleći ili pjevajući crkvene pjesme. Dok smo prolazile kroz mjesto, nažalost naši ljudi zadojeni komunizmom sjedeći u gostioni ili igrajući balote, čim bi nas primijetili počinjali su sa svojom neukusnom paljbom riječima na nas i Crkvu. Mi bismo, onako sretne i pune Boga, prolazeći pokraj njih još žarče i glasnije pjevale pa se naš glas razlijegao po mjestu. Uh, kako smo guštale.


Osjetili ste duhovni poziv i odgovorili na njega. Kako se to dogodilo?

Od djetinjstva sam osjećala duhovni poziv koji se snažno osjetio u mojoj šesnaestoj godini. To je bilo malo teže izvesti, jer i moja sestra Divna (s. Gregorija, benediktinka u Zadru, danas pokojna) željela poći u samostan. To je i ostvarila bijegom iz kuće, bez očeve dozvole. On se tome jako protivio, što je bilo i razumljivo.
Sv. Marija, tj. benediktinski samostan u Zadru, je za Drugog svjetskog rata bio potpuno zapaljen i srušen. Sestre su bile smještene u jedan mali trošni prostor zadarskog sjemeništa tako da su živjele u teškoj oskudici i neimaštini. Morala sam čekati moleći dragog Boga da mi otvori put i ispuni mi se žarka želja.
I zaista, Bog čuda čini pa tako i u mom slučaju. Otac je došao na svečanost zavjetovanja mojoj sestri Gregoriji. Bio je ganut do suza vidjevši njezinu sreću i zadovoljstvo, popustio je i tada mi dozvolio da mogu i ja poći u samostan. Kao što sam već naglasila nisam mogla poći kod zadarskih benediktinki zbog skučena prostora pa su mi savjetovale da počekam još koje vrijeme dok im se ne osigura životni prostor da mogu živjeti.
Šibenik sam i prije poznavala jer je tu živjela moja rođena teta, profesorica francuskog i talijanskog jezika, a davala je repeticije sestrama u Sv. Luce. Često sam dolazila kod nje i tako upoznala sestre. Nije mi se dalo čekati nego sam sva sretna pokucala na njihova vrata. Sestre su me rado primile, tako da 28. kolovoza 1959. godine zauvijek uđoh u tišinu samostanskih zidina Sv. Luce za kojima sam toliko čeznula. Ovdje nađoh svoju sreću i zadovoljstvo što zahvaljujem dragom Bogu za moju svetu majku i tetu koja me podržavala u mojem naumu da ostvarim svoje zvanje i pokazala put do Sv. Luce.


Onda je jasno zašto ste izabrali upravo benediktinke?

Kao što sam već na početku rekla moje mjesto odiše benediktinskom duhovnošću. Pogotovo smo čvrsto vezani uz benediktinke Sv. Marije u Zadru. Dolazak nas otočana u Zadar obvezno bi bio i posjet crkvi benediktinki da joj se zahvalimo na primljenim milostima i preporučimo nadalje u njenu zaštitu.
Upravo poznavanje Benediktinskog reda, benediktinske duhovnosti i općenito benediktinskog načina života - a nada sve gregorijanskog pjevanja, od malenih nogu vuklo me ovamo. Daleko od buke i vreve koja vlada u svijetu željela sam služiti Bogu pod Pravilom sv. oca Benedikta. Hvala dragom Bogu, evo me tu kao benediktinke.


Kada učenicima govorim o redovništvu i o kontemplativnim redovima, onda je njihovo neizostavno pitanje: ''Kako im ne dosadi stalno moliti?'' Možete li kratko predstaviti tijek jednog uobičajenog dana u vašem samostanu?

Kad se nekoga ili nešto voli ili ljubi, dosada ne postoji. Molitva je hrana duše. Kao što je hrana potrebna da bi tijelo živjelo, tako je i molitva potrebna duši. Molitva i rad se u jednom samostanskom životu izmjenjuju tako da nema dosade, nego uživanje.
Prva molitva, Služba čitanja je u 5:25. Iza nje slijedi razmatranje u 6:30 pa Jutarnja. Nakon Jutarnje slijedi Sveta Misa koja je centar molitvenog dana pa kratka zahvala, zatim doručak sa malom stankom za osobne potrebe te u 8 sati molitva Trećeg časa. Nakon toga svaka sestra ide na određenu dužnost, tj. rad.
U podne smo opet sve u koru. Najprije izmolimo Anđeosko pozdravljenje pa molitvu Šestog časa. Po završetku se zajednički uputimo u blagovaonicu na ručak preko kojega jedna sestra čita iz koje knjige duhovnog sadržaja. Dok se tijelo hrani tjelesnom hranom, ujedno se hrani i duh duhovnim štivom. Nakon jela procesionalno idemo u kor zahvaliti Gospodinu za darove koje smo od Njega primile, kao i za sve dobročinitelje i našu rodbinu. Potom se sestre povuku na duhovno štivo ili privatnu molitvu, izuzev onih sestara koje pospremaju posuđe i kuhinju.
Od 14 do 15 sati je šutnja (odmor), od 15 do 15.30 je ponovno duhovno štivo, a potom slijedi Deveti čas nakon kojega molimo Krunicu. Nakon Krunice slijedi rad do Večernje koja je u 18 sati. Pri završetku Večernje je zasebno razmatranje (ispit savjesti) u kojem se razmišlja pred Bogom o proteklom danu, a onda slušamo Radio Vatikan. Po završetku istoga blagujemo večeru preko koje se čita jedna od duhovnih knjiga, tako da se ponovno hrani i duša i tijelo. Završivši večeru kao i kod ručka procesionalni je pohod Presvetom uz molitvu za Osnivača našeg samostana te sv. oca papu i mjesnog Oca biskupa.
Nakon ispunjenog dana zajedničko je druženje. U 20:40 molimo Povečerje te se povlačimo svaka u svoju sobu na zasluženi počinak da u miru i tišini s Bogom i u Bogu otpočinemo.


I kao kontemplativna redovnica, Gospodin je na vaš put stavio brojne susrete, ljude potrebne vaše pomoći i molitava. Evo kad sada, nakon toliko godina provedenih u samostanu, pogledate unatrag, što smatrate najvećim blagoslovima svoga redovničkog života?

Istina, u mom dugom životu Gospodin je mnogo ljudi stavio na moj put. Hvala Mu na tome. Naslušala sam se, a i danas slušam, vapaje jadnih ljudi za pomoć koju traže preko naših molitava. Sve te drage ljude nosim u svojim molitvama pred Gospodina. U mom srcu odzvanja riječ svetog Pravila: „Ako nekom bratu nema što dati, neka mu pruži barem prijaznu riječ, kako je napisano: Prijazna riječ je bolja od najboljeg dara“. Najveći blagoslov za mene je Božji poziv i Njegova milost koju mi je dao da se tom pozivu odazovem i da tolike godine provedem u Njegovoj prisutnosti upravo u Benediktinskom redu.


Sigurno ste tijekom svih ovih godina proživljavali i teške trenutke. Što vam je bila najveća utjeha?

Ma koje teškoće?! Moje teškoće su ništa prema patnjama kroz koje su prolazili i prolaze mnogi u svijetu. Što su sve sestre prije mog dolaska prolazile tijekom redovničkog života? Glad i neimaština za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća (komunizma), oboljevale su upravo od gladi i umirale od TBC. Jedan od primjera je pok. s. Fortunata koja je bila poslana kući upravo zbog gladi i bolesti da bi se oporavila. Nažalost, njezin mladi život su prekinule bombe iz savezničkih aviona.
Uza sve to samostanska zajednica je stalno imala zvanja tako da nas je bilo preko 20 mladih sestara. Starosne godine čine svoje da stalno opada broj sestara i preminućem pojedine sestre kida se dio mene. Teško mi pada da nas je samo 6 sestara u samostanu, a novih zvanja nema. Trgnem se i promislim: pa to je sastavni dio redovničkog života. Kroz povijest našeg samostana događalo se da je ostala samo jedna sestra i zajednica se opet dizala jer ovo je Božje djelo. U ušima mi odzvanja jedna antifona koja se moli na spomen Klinijskih opata (poglavara u benediktinskom redu): „Budite sveti, umnožit ću vaš broj da molite za narod moj“. Uza sve današnje nedaće ne gubim nadu imajući vjeru i ljubav prema mome Gospodinu koji me je pozvao i dao mi da ustrajem u svom pozivu da neće dozvoliti da se Sv. Luca ugasi.


Ima li nešto za čim žalite, neka želja koju niste ostvarili?

Kad pogledam život unatrag, toliko godina je iza mene koje učas proletješe. Koliko god sam se trudila živjeti redovničkim životom, kad bolje promislim, ostaje mi misao da sam mogla još bolje, još žarče ljubiti Isusa. Ma koliko se trudila, Njega nikad nije dosta ljubiti, Njemu se moliti.
Neostvarenu želju nemam. Na ovoj zemlji moje su želje ostvarene time da sam postigla ovo što jesam: da sam benediktinka. Jedino molim Gospodina da mi u mojim poznim godinama dadne snagu da se na meni vrši Njegova volja.


Što mislite koja je najsnažnija poruka sv. Benedikta ljudima današnjeg vremena? Kako njegov lik učiniti još privlačnijim?

„Moli i radi“, to sveto geslo i vodilja, kao onda za vrijeme sv. oca Benedikta, ne može se mijenjati jer je to sastavnica ljudskog života prisutna u svim vjekovima, vjerama i kulturama. Molitva i rad su poput vesala bez kojih lađa ne bi mogla ploviti. Ne gledati što drugi rade oko nas, nego ugledati se upravo u sv. oca Benedikta koji se odazvao Božjem pozivu. Mogao je i on sa subraćom ostati zatvoren u samostanskim zidinama meditirajući, ali shvatio je potrebe tadašnjeg vremena poučavajući pismenosti i raznim zanatima okolni narod gdje su se otvarali novi samostani. Sa križem, knjigom i plugom uljudio je Europu. Nije ni čudo što je upravo i danas popularan križ sv. oca Benedikta.
I ja se pitam kako ga u našem narodu učiniti što privlačnijim? Nažalost, o njemu se malo zna. Kada se o nekome malo zna, nije ni privlačan, premda je nekada u našoj Domovini bilo mnoštvo benediktinskih samostana. Po mom uvjerenju, imamo malo tiskovina - literature o njemu i našem Redu. Kad postignemo da ga kroz literaturu ponudimo, vjerujem da će lik našeg sv. oca Benedikta zasjati i biti još privlačniji.


A što biste vi osobno poručili mladima, osobito onima koji osjećaju Božji poziv?

Danas je mladima kud i kamo teže nego pred pola stoljeća i više, zna se reći „kad je Bog hodao po zemlji“. Sada se mladima nudi koješta, a najmanje Boga i Božje. Upravo Božje se nastoji zatrti, satrti, ali taj opaki naum neće uspjeti.
Dragi mladi, znam da vam je teško. Zajedno s vama dižem vapaj dragom Bogu i majci Mariji da vam pokaže put kroz život te ostanete na rodnoj grudi. Ona, Majka nad svim majkama, Majka Marija je naša zaštitnica koja je čuvala i sačuvala naš rod i narod. Ne klonite duhom, Ona je i sada nad vama!
A vi, dragi mladi koji imate Božji poziv, ne plašite se odazvati Njegovu glasu. On vas poziva očinskim glasom: „Poslušaj sinko pouke učitelja i prikloni uho svoga srca“. Pođite za svojim idealima i ustrajte do kraja, jer sreću nudi i daje samo Bog. Drugo je varljivo i prevrtljivo. Vjerujte mi, da se sto puta rodim izabrala bih opet ovo isto. Sklapam ruke pred Presvetim i dovikujem vam iz ove predivne samostanske tišine: Ne bojte se poći za Gospodinom!


Sestro Lucija, mi vam čestitamo na vašoj ustrajnosti u vašem predanju i služenju Bogu! Neka vam On bude nagradom i ovdje i u Vječnosti! I vama i vašim sestrama od srca želimo blagoslovljen Dan posvećenog života!

Hvala vama što ste izabrala za ovaj razgovor mene neznatnu da mogu s vama podijeliti svoja razmišljanja. Neka vas dragi Bog blagoslovi u vašem nesebičnom radu, a vašu dragu zajednicu umnoži duhovno i brojčano. Obećajem: moje skromne molitve i nadalje će vas pratiti pa „neka se u svemu slavi Bog!“

razgovarala: s. Renata Azinović