Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Malo drugačiji Božić

mihekVeć smo danima okruženi blagdanskim šušurom. Potraga za Božićem, i to malo drugačijim, dovela nas je do Doma Mihek, doma za psihički bolesne odrasle osobe, i njegovog ravnatelja gosp. Maria Miheka.

 

Gospodine Mihek, srdačno Vas pozdravljam i zahvaljujem Vam na vremenu koje ste izdvojili za ovaj razgovor! Našim ste čitateljima uglavnom nepoznati. Možete li kratko predstaviti sebe i ustanovu na čijem ste čelu?

Jednako srdačno Vam uzvraćam na pozdravu, istodobno Vam zahvaljujući na nakani da djelatnost ove ustanove kojoj sam na čelu, u najljepše razdoblje godine - vrijeme porođenja našega Gospodina, predstavite čitateljima kroz naš razgovor jer će, siguran sam, ostati zapisan u njihovim srcima, a to se onda ne zaboravlja. Možda će nekom čitatelju otkriti i neke drugačije spoznaje. Utoliko više naš razgovor ima smisla, a na dobrobit ranjive skupine naših štićenika o kojima skrbimo.
Ova ustanova skrbi o 100 osoba na dvije lokacije: u sjedištu u Pirovcu o 50 osoba i u dislociranoj jedinici u Šibeniku o 50 osoba. Naši korisnici su odrasle osobe s intelektualnim i mentalnim oštećenjem, osobe lišene poslovne sposobnosti u izvanparničnom sudskom postupku te odrasle osobe s poremećajima iz autističnog spektra.
Osobno sam vlasnik i osnivač, istodobno već pet godina ravnatelj ustanove, kao fizička osoba koja samostalno obavlja profesionalnu djelatnost usluge smještaja pod uvjetima propisanim Zakonom o ustanovama, Zakonom o socijalnoj skrbi i posebnim propisima. Odobrenje za rad, tj. rješenje o ispunjavanju uvjeta za pružanje socijalne usluge smještaja (licenciju), donijelo je resorno ministarstvo s kojim ova ustanova ima sklopljen ugovor za ukupno 46 korisnika. To znači da trošak smještaja za te korisnike tereti državni proračun. Spomenuti korisnici bivaju smještavani temeljem rješenja nadležnih centara za socijalnu skrb, što implicira pravodobnu i urednu korenspodenciju i komunikaciju s centrima, a sve za najveću dobrobit štićenika u smislu zaštite njihovih osobnih, zdravstvenih i imovinskih prava i interesa. Preostali broj od 54 kreveta, zauzimaju štićenici temeljem skolopljenih ugovora o smještaju koji tereti vlastiti izvor financiranja. U najvećem broju slučajeva su to mirovine, uz sufinanciranje od strane zakonskih obveznika uzdržavanja ili solidarnih obveznika plaćanja troška smještaja.
Inače, imam 38 godina života, stalno sam nastanjen u Pirovcu, oženjen, otac troje djece, praktični sam vjernik, u slobodnom vremenu bavim se športom i čitanjem, zdrav.


Kako ste rekli, u Vašem su fokusu odrasle osobe s intelektualnim i mentalnim oštećenjima. Odakle Vaša sklonost prema upravo ovoj skupini ljudi?

Za vrijeme mojega odrastanja, dok sam još bio adolescent, moji roditelji su se bavili udomiteljstvom upravo ove skupine o kojoj govorimo. Oni su mi i udahnuli empatiju i ljubav prema ovim ljudima, na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Naravno, polako sam “ponirao u duše” naših korisnika i “oblačio njihovu kožu”, a da toga tada nisam ni bio svjestan, jer smo zapravo bili jedna velika obitelj. Žao mi je da u ovom podneblju (mislim na prostor Dalmacije) taj institut udomiteljstva nije razvijen, uz sva promoviranja resornog ministarstva jer se udomiteljstvom poboljšava kvaliteta života, osjećaj pripadnosti, uvažavanja i uključenosti.
Mojim sazrijevanjem i spoznajama da su to ljudi koji su u granicama svojih mogućnosti nekada stvarali svijet u kojem mi danas živimo, stvorio je u meni osjećaj za humanost. Time sam dotaknuo smisao i vlastitog života, a kršćanskim vjerničkim življenjem još jedanput otkrio da nam svjetlost vlastitog života nije povjerena uzalud.


Kako je došlo do otvaranja Doma u obliku kakav on danas ima?

Moji roditelji su kao udomitelji stalno propitivani od strane stručnih radnika centara za socijalnu skrb o slobodnim mjestima koja nisu bila sukladna potrebama. Moram naglasiti da je udomiteljska obitelj zakonom limitirana malim brojem korisnika koji mogu biti smješteni. Potrebe su bile puno veće od raspoloživih mogućnosti, kada je moja obitelj uz punu podršku Ministarstva donijela odluku o ustrojavanju ustanove kao doma socijalne skrbi, koja može zbrinjavati veći broj korisnika. Kao što vidite, sada je to već respektabilan broj ljudi o kojima skrbimo. Također, dnevno opserviram narasle potrebe i sve veći broj ljudi koji iz različitih životnih okolnosti traže najoptimalnije rješenje za svojega člana obitelji.


U ovo su Vas djelovanje uveli Vaši roditelji. Na koje načine Vi u djelovanje Doma mislite uključiti i Vašu djecu? Ili su i oni već uključeni?

Da, ovo ste pitanje vrlo lijepo definirali i osobna mi je satisfakcija što ga čini i podpitanje jesu li već uključeni. Sam sam nastavio nasljedovati moje roditelje uz svesrdnu podršku moje supruge Ivane pa je i svo troje djece involvirano u živote štićenika kroz dnevnu komunikaciju s njima kao članovima obitelji. Kći Helena i sin Luka su veliki i ni na koji način ne zaziru od njih od možebitne percepcije različitosti, dok je Marko dijete koje još nije napunilo dvije godine života. Potajno se nadam da će i netko od njih završiti fakultet humanističkih znanosti i nasljedovati ovu djelatnost.


Vaša skrb za Vaše štićenike nije samo medicinska. Koje im sve usluge pružate?

Točno. Osim medicinske skrbi, pružamo im usluge stanovanja, prehrane, njege, socijalnog rada, psihosocijalne rehabilitacije, radne terapije, radnih aktivnosti, aktivnog provođenja vremena - što ovisi o potrebama koje utvrđuje Upravno i Stručno vijeće ustanove kao i one potrebe koje se utvrde po izboru korisnika.


Kojim ih aktivnostima uključujete u širu društvenu zajednicu?

Korisnici koji su funkcionalno i kognitivno sposobni uključeni su u aktivnosti sukladno Pravilniku o kućnom redu unutar same ustanove u poslovima održavanja čistoće i reda njihovih spavaćih soba, brige o odjeći i obući, održavanju okoliša zgrade. U širu društvenu zajednicu uključuju se posjećivanjem športskih događanja, prigodnih priredbi tijekom ljeta, povremenim sudjelovanjima na Svetoj Misi u obližnjoj crkvi i sl.


Jesu li, prema Vašem iskustvu, ljudi s intelektualnim i duševnim teškoćama još uvijek stigmatizirani u društvu? Primjećujete li pomake u njihovu prihvaćanju?

Da, na žalost, možemo još uvijek reći da su stigmatizirani. Međutim, prateći literaturu, statističke pokazatelje i pokrenute postupke lišenja poslovne sposobnosti u zadnjih nekoliko desetljeća, primjećujem značajne pomake od opće percepcije duševnih poremećaja kao bolesti poput i svake druge koju je potrebno liječiti do samih metoda i postupaka u liječenju. Također je evidentan i pomak u legislativi koja regulira ovu materiju kojom se u puno većem stupnju ostavlja prostora za povratak redovnom životu i uključenosti u širu socijalnu sredinu. Mislim da još uvijek moramo raditi na podizanju svijesti svih nas da te ljude ne smijemo ekskomunicirati. Ponekad ih je potrebno samo saslušati i pružiti im ruku u trenutku kada im je breme života pritislo leđa i dušu. Stisak ruke ponekad može biti dovoljan pokazatelj brige i poštovanja, a za uzvrat dobijete široki osmijeh radi kojega je vrijedno živjeti.


U adventu smo. Božić stoji pred vratima. Kako se pripremate za nj?

Naši štićenici sudjeluju u svim aktivnostima koje nas vezuju uz Božić. U okviru radne terapije koja uključuje likovnu terapiju i likovne aktivnosti sami izrađuju Božićne čestitke za one kojima ih upućuju, izrađuju Božićne ukrase, ukrašavaju prostorije u kojima žive. U okviru glazboterapije i glazbenih aktivnosti pjevaju se Božićne pjesme, a korisnicima koji žele pristupanje svetoj ispovjedi, Svetoj Misi i pričesti to se i omogući.


U uvodu u razgovor sam rekla kako nas je do Vas dovela potraga za drugačijim Božićem. Po čemu je Božić u Vašem Domu drugačiji?

Već sam rekao da naša ustanova predstavlja jednu veliku obitelj. Praktični sam vjernik i doista nije kurtoazno kada kažem da naše korisnike doživljavam kao svoje roditelje i svoju djecu. Uvijek mi lebdi predivna misao velikog Fjodora Dostojevskog koji kaže: “Svi ideali svijeta ne vrijede suza jednog djeteta!” Naš nobelovac Ivo Andrić nam poručuje: ”Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.” Osobno ih prihvaćam i brusim u svom srcu i umu.
Božić je obiteljski blagdan jer se dogodio u okviru jedne obitelji: Isusa, Marije i Josipa. U njima gledamo odraz vlastitog stanja jer nisu pod svojim krovom, nego u tuđini i siromaštvu. Stoga moramo smireno prihvaćati Božju volju u vlastitom životu. Promatrajući Svetu Obitelj i približavajući njihov duhovni osjećaj u svoj život onda i nepovoljni uvjeti ne diraju toliko naše srce i dušu; onda su ublaženi, osmišljeni.
Približimo i povijesnu istinu da Grad Šibenik na Božić slavi svoj rođendan. Ta davna 1066. godina kada je kralj Petar Krešimir IV. u Šibeniku slavio Božić, ostala je zapisana kao najstariji spomen našega grada.
U našoj ustanovi jedni drugima čestitamo Božić jer ga doživljavamo kao veliki, jedan od najvećih događaja u godini. Slavimo što je Bog, Sin Božji postao jedan od nas, postao čovjek za nas, nama blizak, pod teretom svih naših nevolja i patnji, osim grijeha. Mi se tome radujemo. Radujemo se jedni s drugima, jedni drugima i to čestitamo. Potrebna nam je smirenost i radost Božića, smisao koji nam Božić daje životu, a poglavito našim patnjama. Želimo biti podrška ljudima koji su smješteni u ovoj ustanovi kako ne bi klonuli i kako bi obnovili svoju volju za životom koja nas čuva da ne propadnemo kao ljudi, dapače da se učvršćujemo i izgrađujemo u teškoćama i patnjama svakidašnjeg života.
Naše jaslice nisu uzvišeno umjetničke. One su jednostavne i priproste, ali iskreno radosne. Često zapažamo korisnike kako zastaju pred njima u molitvi kao znak prihvaćanja puta, pomoći, što je duboki smisao i tajna Božića.


Pretpostavljam da baš tu negdje u tom međusobnom prihvaćanju i radosti prepoznajete i poseban blagoslov rada s ovim dijelom populacije?

U humano-etičkom smislu suvremeno demokratsko društvo mora poduzeti sve potrebne mjere za održavanje fizičkog, duševnog i socijalnog zdravlja ukupnog stanovništva. Ako sam organiziranjem adekvatne skrbi za ovu ranjivu skupinu osigurao uvjete kako bi se svaki pojedini član ove zajednice osjećao dostojanstveno, sigurno, zaštićeno i sretno onda je to poseban blagoslov. To su ljudi sa svim svojim potrebama. Iako u proporciji s drugima često nisu velike, iste su za neke od njih vječno i kontinuirano nedostupne bez pomoći ljudi koji ih okružuju.


Gosp. Mihek, sigurna sam da je ovaj razgovor naše čitatelje doveo do novih spoznaja, ali i do ideja za neki oblik suradnje. Iako je moja zajednica kontakt s Vašim Domom imala prije nekoliko godina (kad ste na naš telefonski poziv prihvatili gospodina kojega smo na Badnji dan pronašli u potpuno alkoholiziranom stanju i napola smrznutog pred samostanskim vratima), većina informacija koje ste iznijeli su nam nove.
Neka novorođeni Isus obilno izlije svoj blagoslov na Vas, Vašu obitelj, djelatnike i, nadasve, na Vaše štićenike; na sve ono što činite i nastojite, da Ga svakoga dana iznova otkrivate i prepoznajete u toplini i radosti Vaših međusobnih susreta kako bi, po Vama, postao vidljiv i drugima. Na dobro Vam došao Božić!

Baština Božića je obilježila našu kulturu i cjelovitost bića našega naroda. Božić traje vjekovima. Na tom tragu kao ravnatelj želim da ova ustanova svjedoči svjetlo svijeta kako nam je Krist naložio. Želim naslutiti gdje se krije punina i blaženstvo, gdje se skriva sreća, u dovršenosti.
Neka nam svima Gospodin dade dar svoga blaženstva. Neka nam svima bude sretan Božić! Neka nas nosi na svojim krilima u budućnost, u Novu godinu! Božić nam otvara put u budućnost. Naša je obveza izgrađivati je zajedno s Kristom.


razgovarala: s. Renata Azinović