Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Pavao Mašić - o sebi, Šibeniku i glazbi

paveBlagdan svete Cecilije, zaštitnice glazbe i glazbenika, odredio je temu mjeseca studenog. Razgovarali smo s proslavljenim hrvatskim glazbenikom Šibenčaninom Pavlom Mašićem i otkrili što misli o sebi, glazbi i šibenskom blagu.

 

Pave, hvaljen Isus i Marija! Dobro došli u rubriku ’’Razgovarali smo sa...’’ Katehetskog ureda Šibenske biskupije!Započet ću razgovor jednom anegdotom i posve osobnim pitanjem. Sudjelovali ste u kolaudaciji orgulja šibenskih sestara benediktinki prije desetak godina. Sada pokojni fra Špiro Marasović tada je rekao kako se sjeća dana kad je ‘mali Pave svirao na velikim orguljama u crkvi svetoga Frane, a evo sada veliki Pave’ svira na malim orguljama. U čemu se osjećate velikim, a u čemu još uvijek malim?

Baš smo neki dan u jednom društvu razgovarali o tome kako ime Pavao dolazi od latinske riječi parvus koja znači malen. Dakle, mali Pave će uvijek ostati malen, jer mu je to imenom označeno. Zapravo bih rekao da se malen čovjek osjeća onda kada postane svjestan ne samo veličine i složenosti svega što nas okružuje, nego čitavoga Božjega djela oko nas, svega onoga što se čovjek trsi spoznati, razumjeti, savladati i na koncu uljepšati, prije svega na korist ljudi koji nas okružuju i koji su, kako se često veli, "povjereni našoj brizi". U tom smislu važno je biti malen i poput djece hodati razrogačenih očiju, uvijek imati vremena dati se zadiviti onim što nas okružuje (pogotovo danas kada nas iz svakog drugog medijskog istupa dočekuju negativni sadržaji i vijesti). Velikim bismo u tom slučaju označili iskustvo koje se nakuplja kroz godine života i djelovanja. Svakome tko zna o čemu govorim jasno je kako takva "veličina" iskustva podrazumijeva dvije stvari: širenjem vlastitog znanja samo jasnije uviđamo vlastitu ograničenost (i "rupe" u znanju) pa je jasno zbog čega su najčešće najveći ljudi oni koji su ujedno i najmanji. Da ipak pokušam konkretnije odgovoriti na Vaše pitanje, rezimirao bih da se malim osjećam u odnosu prema drugima, a velikim se zapravo ne osjećam; primjerenija bi riječ bila možda bogatim, jer ljudi kojima sam okružen i posao kojim se bavim (a koji je mnogo više od posla) uistinu su bogatstvo.

Dobitnik ste više od 20 važnih domaćih i inozemnih nagrada, snimili ste tri albuma i za njih dobili čak 7 Porina. Djelujete kao docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Možete li nam predstaviti svoj glazbeni put od njegovih početaka do ovoga što ste sada?

Taj je put većinom poznat mnogim Šibenčanima, jer sam u svom glazbenom odrastanju bio vezan za mnoge institucije grada Šibenika. Pod institucijama podjednako mislim na Glazbenu školu Ivana Lukačića (te uz nju vezanu Orguljašku školu) i Crkvu (prije svega župu Srca Isusova na Baldekinu), ali i "institucije" poput sjajnih ljudi i glazbenika kao što su bili katedralni orguljaši don Veljko Jadronja i Vjera Novak, dirigent "Kola" Nikola Bašić, prof. Marija Sekso pa i glazbenice među šibenskim sestrama Franjevkama, s. Nikolina i s. Lidija. S njima sam upoznavao glazbu u svim aspektima pa i šire nego li se to može savladati na studiju, koji je opet tu da omogući profesionalizaciju umjetničkog zanata. Put me dalje vodio preko Švicarske i Njemačke natrag u Zagreb. A povremeno i u Šibenik.


Zašto su vam nagrade važne?

Prije bih rekao da su drage, nego li važne (jer bez njih bi se dalo živjeti, kako vidimo u slučaju mnogih zaslužnih ljudi koji ih nažalost nikad nisu dobili, ali su svojim djelom inspiracija mnogima). Nagrade doživljavam prije svega kao trag da je uloženi rad i trud prepoznat, pogotovo danas kada gotovo uopće ni rad niti trud nisu "in", ili barem nisu mjerilo uspjeha pa čak niti društvena vrijednost. A ipak, rad jedini ostavlja trajne vrijednosti. Na koncu, čitav stari Šibenik, uključujući i prekrasnu Katedralu djelo je nečijeg rada, ljudi koji su sebe upregnuli da bi nešto stvorili i promijenili nabolje. Zato smatram da je od nagrada kao priznanja za rad još više važniji rad sam i to onaj kojim se ostvaruju promjene na bolje. U tom smislu, vrijedi spomenuti Katoličku osnovnu školu koju, gledajući ovako iz daljine, prepoznajem kao jedan od najvažnijih, najvrjednijih i nadam se dalekosežnih primjera koji će se direktno odraziti na budućnost našega društva. Ako radom čovjek ostvaruje promjene u smislu poboljšanja svoje okoline, onda je rad (s mladim) ljudima onaj koji direktno utječe na poboljšanje budućih generacija i život jedne sredine. A to prepoznajem kao najveću nagradu: nekadašnje učenike koji su se razvili u vrijedne i uspješne ljude te prije svega u izgrađene osobe sposobne usmjeravati društvo u kvalitetnom smjeru.


Vaš su posebni interes orgulje i klasična glazba, repertoar baroka i romantizma, s naglaskom na opusima Johanna Sebastiana Bacha te francuskih i hrvatskih skladatelja. Što je to što ih izdvaja iz široke glazbene lepeze?

Riječ je, naravno, o osobnim afinitetima, pogotovo kad je riječ o francuskoj glazbi kojoj sam prirodno skloniji kao zvuku Mediterana, boja, poezije. Hrvatsko je ono naše prema kojem imamo dužnost čuvanja od zaborava i prezentiranja drugima. U tom smislu drago mi je da mogu kroz svoj rad promovirati glazbu naših skladatelja, prije svega glazbu Anđelka Klobučara koju polako pripremamo i za tisak kako bi bila što dostupnija svima. U slučaju Bacha i drugih velikih skladatelja (od kojih mnogi ljudi koji nemaju doticaja s klasičnom glazbom možda pomalo i strahuju!) htio bih istaknuti sljedeće: iako glazba govori prvenstveno zvukovima, a ne riječima, u slučaju velikih skladatelja volim povući paralelu s književnošću pa glazbena remek-djela često uspoređujem s onim literarnima. Naravno, kao što čitamo jednu literaturu na plaži, a drugu za izgradnju duha (da se poslužim francuskom podjelom na štivo za razonodu /literature de distraction/ i štivo erudicije /literature d'érudition/), tako je i u glazbi, pa je teško ne voljeti skladatelje u čijoj glazbi pronalazimo dubinu i ljepotu ljudske misli. Uvijek se sjetim natpisa u crkvi sv. Blaža u Zagrebu koji je glasio: "Kako oko koje je vidjelo svjetlost može ponovno uzljubiti tamu?", njime bih možda najbolje mogao sumirati moj pristup svemu kako nakon upoznavanja ljepšeg, boljeg i potpunijeg jednostavno nije moguć povratak na površno i isprazno. Ista je stvar i u glazbi pa kad god mogu, biram svirati one skladbe koje izgrađuju duh usporedo uz uveseljivanje srca. Drago mi je da upravo ovih dana iz tiska izlazi i novi CD u izdanju Croatia Recordsa posvećen "Umijeću fuge", Bachovoj posljednjoj skladbi koju sam snimio na orguljama crkve sv. Marka u Zagrebu. Još više mi je drago da sam to Bachovo najkompleksnije i najtajnovitije glazbeno djelo po prvi put izveo upravo u crkvi sv. Frane u Šibeniku.


Voditelj ste Orguljaške ljetne škole u Šibeniku i za taj ste projekt jako emotivno vezani. Koliko je toj emotivnoj vezanosti razlog da se ona održava upravo u Šibeniku i što ona znači za Šibenik općenito?

To bi trebalo prije svega upitati Šibenčane, iako mi se čini da su mnogi od njih zavoljeli tu školu i prihvaćaju je kao dio onog pomalo tajnog, bolje rečeno skrivenog identiteta grada. Meni je ona svakako važna jer je ukorijenjena u same početke moga glazbenog odrastanja. Zapravo bih rekao da je podjednako važna uz ostale odrednice mog cjelokupnog odrastanja, a u koje brojim sljedeće: obitelj, Crkva, rat, Orguljaška škola - sve su to "šibenske uspomene" koje u meni i dalje žive vrlo aktivno, tako da je teško govoriti o njima kao uspomenama, prije bih rekao da je riječ o svakodnevnom habitusu.


Šibenik je riznica kulturnog i glazbenog blaga i potencijala. Što biste u tom smislu izdvojili kao posebno vrijedno osim Orguljaške ljetne škole?

Evo već sam spomenuo Katoličku školu, a ovdje bih istaknuo i njezinu ravnateljicu s. Mandicu Starčević kao najzaslužniju za odličan smjer te škole, jer kako je poznato, institucije ne mogu raditi same svoj posao. To čine ljudi koji ih vode i koji imaju jasnu viziju i cilj kamo žele dospjeti! Ističem dakle Katoličku školu kao onaj segment grada koji radi s ciljem ugrađivanja vrijednosti u zasad "male", ali uskoro buduće "velike" Šibenčane, jer mislim da se na taj način može ostvariti značajna promjena u duhovnoj i osobnoj kvaliteti budućih generacija.
Drage su mi tvrđave (i orgulje!), ali su mi još draži ljudi. Zato bih istaknuo da je pravo srce Šibenika, naravno, kako ja to osjećam (a tu sam posve subjektivan!), sadržano u časnim sestrama Franjevkama od Bezgrješne, autohtonom šibenskom redovništvu. Pomislim često na to kako se jedna skromna Klara spustila u grad i okupila djevojke koje su bile spremne ne samo posvetiti se Bogu i Božjemu, nego i gradu za koji su molile. To je velika odluka, upregnuti svoj život i svoje dnevne i noćne sate u razmišljanja i molitve, brigu i pomoć i to ne negdje daleko od bližnjih nego upravo u samom središtu života (jer čini mi se kako je često lakše brinuti za "bližnjega" na nekom udaljenom kontinentu, nego li u vlastitom dvorištu). Zato prepoznajem upravo njih, od najstarije do najmlađe sestre kao one koje, gotovo majčinskom brigom i blagošću, čuvaju dušu ovoga grada te se (usputno i diskretno) pitam da li su one za svoje djelovanje ikad dobile kakvu nagradu grada kojemu su posvetile svoje praktično djelovanje?


Uz sve svoje poslovne obveze, Vi ste i glavni orguljaš crkve sv. Marka u Zagrebu. Što Vam znači taj angažman kao glazbeniku i kao vjerniku?

Crkva sv. Marka posebno je mjesto u kojem se ujedinjuju pobožnost i umjetnost. Simbol čitavog naroda sadržan na vanjskoj fasadi, preciznije krovu, u unutrašnjosti crkve je sabran u trajnoj molitvi okamenjenoj u oltarima Ivana Meštrovića i oslikanoj freskama Joze Kljakovića. Zato se osjećam privilegiranim svirati u toj crkvi i zajedno sa zborom Cantores sancti Marci svake nedjelje iznova pokušati tu molitvu i ozvučiti, ne samo pučkim pjevanjem, nego i liturgijskom glazbom najviše umjetničke kvalitete. Tu se vodimo mislima dominikanca Timothyja Radcliffea: "Često ono što nam se nudi za pjevanje tijekom mise nema ljepotu koja bi mogla govoriti o nadnaravnoj nadi. Ako Crkva treba ponuditi mladima nadu, tada trebamo više vrednovati dimenziju lijepoga u našim crkvama."


Neupitno je da kao vjernik i vrhunski glazbenik jako pazite na dostojanstvo liturgijske i sakralne glazbe i pjevanja. Koliko poznajete ’’glazbenu praksu’’ pojedinih crkava u Hrvatskoj i koliko ste njome zadovoljni?

Moram reći da ne poznam previše situaciju u drugim crkvama iz jednostavnog razloga što sam svake nedjelje u crkvi sv. Marka. Rekao bih ipak sljedeće: smatram da je važna naša tradicija pučkog pjevanja koja je u mnogim sredinama zasnovana na autohtonim napjevima, iskrenom zapjevu lokalne zajednice koju bi trebalo pod svaku cijenu čuvati i obdržavati, a ne nadomještati 'pjesmuljcima'. Također, za svakog zborovođu (isto vrijedi i za župnike) trebalo bi vrijediti pravilo da bude malen i da svoj autoritet koristi kako bi zajednica napredovala u onome što posjeduje u repertoarnom smislu, a ne da joj se nameću uvijek nove i personalne želje; pogotovo ako se voditelji (i župnici) često mijenjaju, onda je tek tada takva zajednica često izgubljena. I naravno, lijepo je kada su župnik, zborovođa i orguljaš svjesni da pripadaju zajedničkom timu.


Tvrdite da klasika nije i ne mora biti dosadna. Činjenica je ipak da mladi ne pokazuju baš prevelik interes za nju. Zašto?

Zato jer ih nitko ne senzibilizira na nju. Ako ih se uputi i pokaže primjerom, mnogi od njih rado će se upustiti u njezino otkrivanje. Važno je pobijediti strah od nerazumijevanja koji nije prisutan samo kod mladih, nego i kod starijih.


Gdje smo u svemu tomu mi vjeroučitelji? Koliko Vam u odgoju mladih za klasičnu glazbu pomažemo ili odmažemo?

Kao i u svakoj struci, tako vjerojatno postoje vjeroučitelji koji su skloniji više ili manja klasičnoj glazbi. Neki od njih možda preferiraju jazz ili klapsku pjesmu. Opet bih tu povukao paralelu s literaturom. Možete za lektiru dati učenicima neku "limunadicu", a u glazbenom smislu poslati ih da poslušaju "mjuziklić" - i to ne mora biti ništa loše. Ali s vremena na vrijeme potrebno ih je uputiti i na ozbiljnije sadržaje poput Shakespearea i Bacha, usmjeriti prema izgradnji vlastitog bića i razvoju duhovnih i intelektualnih interesa. Naravno da je sve to otpočetka promašeno ukoliko se čitanje i slušanje odvija bez učiteljeva pojašnjenja i bez učenikova razumijevanja. A tu sad nastupa onaj izvorni pedagog, bio on katehet ili ne, jer na koncu, pravi su učitelji oni izvorni pedagozi od kojih se uči mnogo više od puke discipline koju podučavaju.


Pa, dragi Pave, neka Vas na Vašem glazbenom i ljudsko-vjerničkom putu i dalje prati zagovor svete Cecilije kako bi svo Vaše djelovanje i življenje bilo Bogu na slavu i izgradnju Crkve! Hvala Vam na razgovoru!

Razgovarala: s. Renata Azinović