Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Više

ON NIJE KRIST, ALI JE PUT DO NJEGA

RAZMIŠLJANJE UZ TREĆU NEDJELJU DOŠAŠĆA

ivan krstitelj

U liturgiji došašća susrećemo tri biblijske osobe koje na osobit način čekaju Gospodina. Oni čekaju, ali i pripremaju duše nas koji čekamo, bilo da čitamo njihov tekst ili da čitamo o njima. Upravo tu trojicu liturgija treće nedjelje došašća sjedinjuje. Tako nam u prvom čitanju progovara Izaija. Psalam ovaj put, što je izuzetno rijetko, nije Davidov iz Staroga zavjeta, nego Marijin hvalospjev Veliča kojim slavi Gospodina koji joj daje milost bogomajčinstva i, konačno, Ivan Krstitelj o kojem nam nastavlja i nadalje govoriti evanđelista.

nike dunk high black leather chair for sale | Nike Air Force 1 Low UV Reactive Swoosh - DA8301-101

 

Izaija nam donosi proročanstvo nama vjerojatno poznato pa čak i ako nismo čitali njegovu knjigu, jer to proročanstvo pri svojem javnom nastupu u Nazaretu primjenjuje Isus. Evanđelist Luka u 4. poglavlju donosi sljedeći izvještaj: ''Dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: 'Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.''' (Lk 4, 14-22)

Onaj kojega je prorok Izaija naviještao, koji je bio pun Duha Svetoga još od majčine utrobe, isti je Onaj o kojem govori Ivan Krstitelj: koji dolazi nakon njega veći je od njega, on Mu nije dostajan ni remenje na obući odriješiti, On će krstiti Duhom i ognjem. Prošlotjedno evanđelje je naglašavalo poziv Ivana Krstitelja na akciju preobrazbe života kako bi se Gospodina dočekalo pripravno… Njegova poznata rečenica: ''Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze'', a koja se odnosi na duboki i kontinuirani rad na sebi, poziv je svakome od nas na angažman, na ispunjavanje dolina i praznina, propusta u srcu, i na niveliranje i smanjivanje brjegova zla u srcu. Poziv je to da i u ovom došašću uhvatimo svoj kairos i izmirimo se s Bogom i bližnjima i u milosnom daru sakramenta pomirenja.
U današnjem evanđelju pak, Ivan evanđelista se malo više pozabavio time da objasni pravi identitet Ivana Krstitelja kojega je, mogli bismo reći, odredio definirajući ga onim što nije:
On nije svjetlo – ali svjedoči za svjetlo!
On nije Krist – ali je put do Njega!
On nije dostojan niti biti sluga Isusov – ali Mu služi!

Pa tko je onda Ivan Krstitelj? I zašto je toliko važan?
Priupitajmo se drugačije: koliko bi nam bio važan svjedok koji bi posvjedočio za nas na sudu, da nismo krivi iako nas optužuju? Koliko bi nam značio očevidac prometne nezgode koji bi objasnio što smo učinili i kako smo nedužni? Koliko bi nam značilo nečije svjedočanstvo za nas pri zaposlenju s kojim bi posvjedočili da nas poznaju i vjeruju u nas?
Ivan je bio SVJEDOK. On je bio GLAS IZ PUSTINJE. I bio je najavljen od Izaije, što znači da i on i njegova uloga odavno bijahu u Božjem promislu i nisu nikako nebitne.
Ivan je bio čovjek pustinje, čovjek tišine, čovjek bogatstva duha koji proizlazi iz noći i dana osame i molitve, čovjek koji je iskusio Susret tako te svaki susret s njim obogaćuje jer preko njega susrećemo i Boga. Ivan je bio odlučan, pomalo i grub i strog. Sjetimo se samo da je dvoličnjake nazvao dvoličnjacima, lažove lažovima, a nemoralne nemoralnima. Sjetimo se da je Židove koji su se uljuljali na lovorikama i računali sa spasenjskim povlasticama jer ipak su oni IZABRANI narod Božji, izgrdio i dao im nimalo lijepe opisne pridjeve poput legla zmija, okrečeni grobovi i dr. Sjetimo se da mu je Herod bio prijatelj, ali upravo u ime prijateljstva ga nije štedio istine, nego ga suočavao s tim što je uradio: uzeo sebi bratovu ženu za ženu. Ivan je bio glas, glasnik, gromoglasnik. Bio je snažan poput velikih starozavjetnih proroka koji shvaćaju i znaju da vjera nije romantično uljuljkivanje u emotivnom zanosu već borba i križ svaki dan… Bio je toliko moćan i uvjerljiv da reakcija naroda nije čudila. Pitali su se je li moguće da je on taj Pomazanik kojega čekahu, kojega proroci navješćivahu, ma da on nije zapravo Mesija ili Krist? Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: ''Tko si ti?'', on prizna; ne zanijeka, nego prizna: ''Ja nisam Krist.''
Ivan je mogao iskoristiti svoj kairos, vrijeme dok su mu se još divili i povlađivali mu, vrijeme dok im se još nije istinom zamjerio, mogao je uzeti svu slavu koja mu zapravo ne pripada i mogao je makar časovito trijumfirati. Uspio je isprovocirati ljude, uspio ih je razdrmati i probuditi iz sna. Nije bio diplomata, nije ljudima milovao uši niti govorio ono što žele čuti, nije se dodvoravao elitama bili oni kraljevi kao Herod ili židovski svećenici ili pučani. Govorio je kao SVJEDOK svjetla. Mogao je biti u napasti slave, sjaja, samodopadnosti i samodostatnosti, jer gle, toliko je važan da Židovi čak iz Jeruzalema šalju k njemu svećenike, levite da se interesiraju za njega. Ovo je njegov čas, u centru je pažnje… Kako ne biti ohol, kako ne zakoračiti na veću stepenicu na kojoj se okliznuo i Lucifer kad je kao stvorenje želio biti Stvoriteljem, na kojoj su se okliznuli i prvi ljudi Adam i Eva kad pojedoše zabranjeno jer poželješe biti bogovi. Možda je neobičan kut pogleda na ovaj tekst, ali ovdje mi se čini upravo isto: da je Ivan imao priliku staviti se na mjesto Božje, na mjesto Svjetlosti i obmanuti i sebe lažnim sjajem koji mu ne pripada i obmanuti narod. Međutim, ne!
''Ja nisam Krist'', reče, iako su možda željeli Pomazanika snažna, gromovita, nalik na vojnika koji će srediti Rimljane i sve druge okupatore. Morao je to biti netko tko i stasom i glasom izaziva pozornost, tko plijeni pažnju i tko ima moć. Ivan im je definitivno ličio na takvu osobu. ''Ja nisam Krist'', reče. I još više: predstavi se skromnošću koja je potresna, koja osvaja pokazujući nam po tko zna koji put da ne osvaja snaga, sila i veličina, već blizina s onim koji je Svjetlost, a iz koje blizine onda proistječe i svijest tko smo zapravo.
Ivan je bio svjedok svjetlosti. On očito nije svjetlost, ali je dovoljno bliz svjetlosti Božjoj da njome on odsijeva. On je dovoljno bliz Bogu da jasno shvaća tko je Bog, a tko je zapravo čovjek i da mu ne pada na um napraviti kobnu zamjenu makar mu donijela i trenutnu slavu. On zna tko je! Čovjek koji jedino iz Božje blizine vuče svoju vrijednost, svoje svjetlo i svoj sjaj, čovjek koji je glas iz pustinje, ali čiji govor ima smisao jedino kad je iskusio osamu pustinje u kojoj se dogodio Susret, jer nisu sve pustinje iste. Neke su praznine, a neke su punine jer se u toj tišini događa otajstvo ljubavi Boga i duše. U tome je poanta života i Ivana i svakoga od nas. Iz te blizine proistječe njegova svjedočka snaga, tako te će moći i reći prilikom krštenja Isusa na Jordanu: ''Evo jaganjca Božjega''.

Ivan Ga je prepoznao, mnogi Ga ne prepoznaju jer su u mjesto za Boga u srcu ubacili koještarije i lažne bogove. Ivan se raduje dok služi, dok pripravlja put drugome većemu, a današnji čovjek se često raduje dok dominira i dok drugome dokazuje da je važniji od njega, dok satire bližnjega. Ivan se raduje dok je glas i njegova je sreća u uspjehu Onoga kojemu je pripravio pute.
Doista, iz toga stava proizlazi prava radost na koju nas poziva i apostol Pavao: ''Uvijek se radujte!'' Kako se uvijek radovati kad je toliko toga što nas lomi, što nam ruši radost života, što nam osmijeh pretvara u grč, a smijeh u suze? Pavao je jasan, baš kao i Ivan. Čovjek koji s Bogom hodi kroz život, radostan je, a ta radost ne proizlazi iz uvjeta života, iz okolnosti koje objektivno mogu biti nezahvalne i teške.Ta radost je iz blizine Božje koja svemu daje smisao…

Učiti nam se od Ivana i ovoga Došašća ukorijenjeni u Bogu shvatit ćemo koje nam je mjesto, jer ima li većeg dostojanstva od onoga koje nam je Boga dao? Nije nam dao biti bogovima i stavljati se na mjesto koje nam ne pripada, ali nam je dao biti djecom Božjom, djecom Kralja kraljeva, onima koji su razlogom Kristove smrti iz ljubavi? Ima li veće časti, doista? I ima li većeg zadatka: učiniti srce jaslicama, pripraviti put Kralju koji u malenosti dolazi kako bi čovjeka učinio čovjekom, darujući nam milost bogolikog života?!

Valerija Buha

Joomla! Debug Console

Session

Profile Information

Memory Usage

Database Queries