Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Više

Zajedništvo života u svjetlu Drugog vatikanskog koncila

CAM00024U organizaciji Katehetskog ureda šibenske biskupije, te Agencije za odgoj i obrazovanje, održan je u Katoličkoj školi , 15. studenoga 2014. godine stručni skup vjeroučitelja na temu : „Zajedništvo života u svjetlu Drugog vatikanskog koncila“.
Svojim nas je dolaskom ovaj put počastio i predavanjem doista obogatio dvojac u sastavu: dr. sc. s. Veronika Nela Gašpar i mr. sc. don Anton Peranić , oboje s Teologije u Rijeci.

buy footwear | 『アディダス』に分類された記事一覧


Temu „Zajedništvo u dokumentima Drugog vatikanskog koncila“, elokventno i predavački stručno predočila nam je s. Nela te zaista svojom jasnoćom privukla pažnju slušatelja.
Iako se tema zajedništva čini nečim što se po sebi podrazumijeva, o čemu je već više puta bilo riječi, što je možda nadiđeno, ipak se uočava stalna potreba ponovnog promišljanja o zajedništvu, konkretnog svjedočenja življenog zajedništva u svojoj obitelji, vjeroučiteljskom timu, župnoj zajednici, redovničkoj, svećeničkoj zajednici.
Predavačica je naglasila, razmatrajući pojam „communio“ da je uzor pravog zajedništva odnos osoba u Presvetom Trojstvu u kojemu je na nedvojben načini očito potpuno jedinstvo i istodobno nikad veća i jasnija razlika. Meditirajući odnos Božanskih osoba, Oca, Sina i Duha, jasno se ističe potpuno jedinstvo ljubavi, prožimanja bitka ali i jasna razlika u kojoj je razvidno da Jedan stvara, Drugi spašava, Treći posvećuje. Razlike, međutim, u Presvetom Trojstvu nisu izvor napetosti i razdora nego upravo počelo jedinstva.
S druge pak strane smo mi ograničeni ljudi kod kojih mnogostruke razlike stvaraju napetost i potrebna je istinska , duboka ali i bolna promjena u čovjeku kako različitosti ne bi bile okidač razdora.
Slijedeći misli Josepha Ratzingera (pape u miru Benedikta XVI) predavačica nam je naglasila da biti kršćanin zapravo znači imati dioništvo u tajni utjelovljenja, to je dioništvo čovjeka u „komuniji“ između čovjeka i Boga koja se ostvaruje u utjelovljenju Isusa. U Isusu nalazimo upravo onu moć koja ljudsko bivstvovanje pretapa u Božje.
Utjelovljenje upravo predstavlja preobrazbu ljudskog u božanskom što je poziv svih nas i dok ne dotaknemo to iskustvo preobrazbe, naše različitosti neće voditi zajedništvu nego razdoru.
Onaj tko ima iskustvo Duha Svetoga, on ima iskustvo zajedništva, on i u shvaćanju i u svojem življenju prednjači u ljubavi, u predanju za druge, pri tom često i riskirajući neshvaćenost i samoću u stavovima, odbačenost upravo od zajednice za koju se predaje i živi, no njegova utjeha i poziv je upravo to: da zajednica živi od njega, iako toga možda i nije uvijek svjesna. Primjere nam je lako pronaći u svakodnevnom životu, na poslu, u redovničkim zajednicama, obiteljima u kojoj jedna osoba, koja ima iskustvo Boga u svojem životu često mukotrpno čeka drugu osobu da sazrije, pati se i trpi pa čak i od te osobe, ali njena zrelost i strpljenje upravo vodi porastu zrelosti i tih drugih osoba i vodi zajedništvu.
Upravo kriterij koliko tko ima iskustvo Boga u svojem životu mjeri se po tome koliko smo sposobni žrtvovati se da bi smo druge izveli iz različitih nezrelosti, ropstava.
Naši ljudski odnosi i odnosi u raznim zajednicama, od bračnih, obiteljskih , redovničkih često su ranjeni željom za dominacijom, zavišću nad tuđim darovima, ekscentričnom željom da namećemo svoju volju svima, sitnim ili ozbiljnijim podmetanjima, a ne bi smo smjeli tako postupati.
Posebna je milost susresti na svojem životnom putu osobu koja pripada Bogu, kojoj je Bog u njezinom životu živ, ta osoba okuplja, ne prisiljava, privlači druge i predaje se za njih.
Samarijanka koja je Isusa susrela na zdencu, odlazi u svoje selo, svojoj kući i priča čitavom selu koga je susrela, u centar ne stavlja sebe nego Boga kojega susreće i koji joj preobražava život.
Preobrazba pojedinca počinje u izgradnji kvalitetnih odnosa u malim zajednicama koje živimo i širimo tu kvalitetu dalje.
Upravo Gaudium et spes kaže nam da Crkva treba naučavati tako da svoje vlastito zajedništvo i zajedništvo svih ljudi ostvaruje kao univerzalna služiteljica svijetu i čovjeku, svakom čovjeku, kada se – kako bi bila slobodna i neovisna - ne veže ni uz jednu kulturu, rasu, narod ili politički sustav…
„Dok Lumen gentium inzistira na communio – ekleziologiji, Gaudium et spes polazeći od te ekleziologije inzistira na diakonia - ekleziologiji.
Koncilsko razumijevanje Crkve tako dobiva pastoralnu dimenziju. Crkva se naziva u Gaudium et spes „Božjim narodom i upravo kao zajednica Kristovih vjernika ima poslanje otvorenosti svim ljudima. Ona je pozvana biti sakramenat, znak jedinstva čovječanstva s Bogom, ali i ljudi međusobno“. Usp. GS br. 42.
Moderni čovjek je u krizi vjere i pouzdanja u Boga. Crkva se ne može odvojiti od društva u kojem živi i djeluj. Pozvani smo i odgovorni i obavezni biti bližnji svakom čovjeku, biti djelotvorno i na usluzi.
Pri tom ne treba ići daleko, treba početi stvarati istinsko zajedništvo najprije u malim zajednicama kojima pripadamo: obiteljskoj, redovničkoj, svećeničkoj.
U duhu Drugog vatikanskog koncila smo pozvani izići iz sebe, ne brinuti toliko tjeskobno za sebe i svoju budućnost i shvatiti da mnogi naši suvremenici nemaju osobitu potrebu dijalogiziranja o Bogu, Crkvi, transcedenciji kao takvoj. Upravo smo pozvani zato izići iz vlastitog sebstva i ići tim ljudima ususret u različitim životnim situacijama, baš poput Isusa koji je prilazio izgubljenima, grješnima, izmorenima, obespravljenima.

Nakon konstruktivnog predavanja s. Nele, koje je na svojevrstan način bilo i poziv na ispit savjesti svakomu od nas, uslijedila je tematska rasprava.
Drugo predavanje održao nam je mr. sc. don Anton Peranić na temu „Stanje i perspektive zajedništva u praksi vjeroučitelja“ . Predavač je na vrlo zanimljiv način, ustvari prenio u naš konkretni vjeroučiteljski život teološko predavanje svoje prethodnice. Progovorio je o potrebama vjeroučitelja za čvršćom međusobnom suradnjom, za povezanosti na svim nivoima krećući od one osobne, župske, školske, biskupijske, nadbiskupijske, nacionalne razine. Iznoseći svoje iskustvo rada s vjeroučiteljima istakao nam je i neke ideje na promišljanje: stvaranje zajedničke stranice svih vjeroučitelja naše domovine koju bi uređivale sve biskupije, osnivanje klubova vjeroučitelja koji bi bili podrška i pomoć u svim životnim događajima, od rođenja do smrtnih slučajeva u obiteljima, molitvena povezanost vjeroučitelja pri kojoj bi na nenametljiv i diskretan način bili animirani na molitvu za određene potrebe vjeroučitelja, zajedničke svete mise, duhovne obnove. Vjeroučitelji koji žive u kršćanskom braku potaknuti su na organiziranje i proslavu obiteljskog dana vjeroučitelja, međusobnu bolju povezanost na svakodnevno životnoj razini kao pomoć boljem funkcioniranju i osjećaju Crkve kao zajednice koja nas prati, podržava i u kojoj smo zaista zajedno s Kristom , a onda i jedni s drugima.

Nakon predavanja održane su tri radionice predvođenje od tima šibenskih vjeroučitelja : Rosanda Vukičević, Mihovil Klarć i Marko Majetić i to na teme: (Za)jedno!, Igra li zajedništvo i Pokažimo životom.

Nadamo se da je ovaj Katehetski dan naše biskupije doprinio osvješćivanju potrebe međusobnog zajedništva, osvježavanja i njegovanja naših međusobnih odnosa , ali poglavito osvježavanja i svakodnevnog živog odnosa s Presvetim Trojstvom – uzorom i modelom svakog zajedništva.

Valerija Buha, vjeroučiteljica

Joomla! Debug Console

Session

Profile Information

Memory Usage

Database Queries