Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Riječ - dvije s Dubravkom Šimencom

RAZGOVOR ZA SVIBANJ

simenc1

Svjetski dan sporta potakao nas je da svibanjskog sugovornika potražimo u sportskim vodama - doslovno. O nekim sportskim, ali i ne-sportskim temama razgovarali smo s Dubravkom Šimencom, proslavljenim hrvatskim vaterpolistom.

Dubravko, ogromni su mi čast i radost razgovarati s vama. Hvala vam što ste od prve bili spremni udovoljiti mojoj zamolbi! Povod ovom razgovoru je Svjetski dan sporta pa ću započeti pitanjima iz te domene. Vaš je otac bio vaterpolist, a majka odbojkašica. Pokušali ste trenirati više sportova. Što je presudilo da na kraju pođete očevim stopama?

Točno. Kao što svaki roditelj odgaja svoje dijete, najbolje što zna, tako su i mene moji roditelji od malih nogu vodili sa sobom na treninge i natjecanja. Kada imaš roditelje sportaše, to je neki normalan tijek odrastanja. Mama je bila ta koja me je naučila plivati i skijati. Tata, koji je jedan od rijetkih koji je u isto vrijeme bio reprezentativac u dva sporta - rukomet i vaterpolo, najviše je utjecao na mene kao sportaša. Vodio me je sa sobom svakodnevno na treninge, utakmice. Nije mi zabranjivao da u mladosti treniram i neke druge sportove: tenis, rukomet, košarku, atletiku, rugby. Zajedno smo odlazili gledati druge sportove, često prelistavali obiteljske albume. Roditelji su bili ti koji su u mene usadili sportsko razmišljanje i sportsku kulturu. Odrastao sam kada nije bilo video igrica, play-stationa i mobitela, nego smo nakon školskih obveza provodili slobodno vrijeme u prirodi, parku, na školskim igralištama. Rado se sjetim tih dana, jer nam je to bila svakodnevnica. Naravno, trebalo je početi ozbiljnije trenirati i odluka je pala na vaterpolo. Počeo sam ga trenirati s 9 godina. To je i danas dob djeteta da, nakon što nauči plivati, počne s treniranjem vaterpola. Iskreno, nikad nisam imao pritisak od strane roditelja da moram, da me tjeraju na sport. Sve je to bilo sastavni dio života, upoznavanje novih prijatelja, prva putovanja i odigravanje utakmica. Prijateljstva koja sam tada stjecao, čvrsto su vezana i danas. To je najveće bogatstvo. Biti dio momčadi, nečeg pozitivnog i uspješnog. Ponosan sam na svoje suigrače s kojima sam osvojio brojne trofeje, medalje, čak četiri puta bio sudionik Olimpijskih igara.

Igrali ste u brojnim i hrvatskim i inozemnim klubovima. Osvajač ste brojnih medalja. Najvažnije mjesto vjerojatno zauzimaju olimpijsko zlato iz Seoula 1988. i srebro iz Atlante 1996. Koliko vas kao osobu definiraju sportski uspjesi i sport kojim se bavite?

Sport te uči dvjema stvarima. Pobjedi i porazu. Lako je kada se pobjeđuje, postižu golovi, osvajaju simpatije publike, novinara. Svi ti čestitaju i svima je čast biti dio tvoje svakodnevnice. Tada si sretan, zadovoljan, nasmiješen, tada si pozitivan. A šta kada se gubi? Kada si u sportskom nadmetanju poražen. Tada treba prihvatiti činjenicu da je netko bio bolji, treba čestitati i pokušati treningom vratiti osmijeh sebi i svojim suigračima. Tako je i u životu. Sport me naučio točnosti, odgovornosti, timskom radu, poštovanju i samouvjerenosti. Mislim da sam uspio sebe izgraditi kao dobru osobu. Svi mi imamo svojih vrlina i mana. Imam svoju prekrasnu obitelj, svoju suprugu i troje djece, i to me čini bogatim. Oni znaju tko im je bio tata, a meni je cilj da oni budu samo kvalitetni i pošteni ljudi. Tada im je uspjeh zagarantiran.

Koji trenutak svoje sportske karijere pamtite kao posebno emotivan, posebno važan, posebno drag?

Nositi zastavu svoje Domovine na svečanom otvaranju Olimpijskih igara 2004. u Ateni je sportski događaj koji je u meni ostavio poseban emocionalni ožiljak. Golovi u finalu Kupa prvaka 1989. u Zagrebu protiv Spandau 04 iz Berlina, utakmica četvrt-finala Olimpijskih igara u Atlanti 1996. protiv Jugoslavije, osvajanje Prvenstva Malte ili osvajanje Kupa Kupova Europe sa Pescarom su samo neke slike koje se često vrte u mojoj glavi. Posebno mjesto u mom životu je igranje za Jadran-Koteks 1991. Prošlo je jako puno vremena od povjesnog rezultata za hrvatski vaterpolo i hrvatski sport, jer je osvajanje Kupa prvaka bio prvi takav trofej osvojen u neovisnoj državi. Ima toga jako puno i zaista je bilo lijepo biti dio svih tih momčadi, reprezentacija, klubova. Često se sjetim toga dijela svoje životne povijesti i uvijek s velikim emocijama, jer je to sastavni dio moje osobnosti. Ljubav i strast su uvijek bili moj najveći pokretač uspjeha.

Što je najvažnije i najveće što vas je vaterpolo naučilo?

Bez napora nema napretka. Bez želje nema uspjeha. Svaki sport je zanimljiv i neizvjestan. Kao i život. Karakter pobjednika je urođen, ali se može utrenirati. Nitko nije rođen da sve zna i sve može, ali tamo gdje ima volje, ima i puta.

Koliko ste i kako danas još uvijek prisutni u sportu?

Danas sam direktor promocije Hrvatskog vaterpolskog saveza, predsjednik Zaklade hrvatskih sportaša, član Nacionalnog vijeća za sport i voditelj odjela strateških marketinških projekata u sportu u Hrvatskoj turističkoj zajednici. Ovo zadnje me posebno čini ponosnim i želja mi je da sport i turizam imaju veliku ulogu u promociji Hrvatske.

Već par godina na LaudatoTV uređujete i vodite emisiju ’’Dudo i prijatelji’’. Možete li kratko predstaviti koncept emisije? Odakle interes za nešto takvo i kakva iskustva nosite iz te vrste angažmana?

Dosta toga se u mome životu dogodilo slučajno, a zapravo ništa nije slučajno. I emisija koju vodim i osmišljavam je samo još jedan način kako promovirati sport, kako biti pozitivan i promišljati o lijepome, o sportu koji je meni donio toliko toga dobroga. Dobro mijenja sve, Laudato TV! Moto te “male” televizije. Zar ima išta ljepše od toga da kroz emisiju ’’Dudo i prijatelji’’ otkrivamo nove sportske talente, divimo se bivšim velikim hrvatskim sportašima, trenerima, novinarima, razgovaramo s “malim” ljudima koji su uspješni u bilo kakvoj sportskoj aktivnosti. Jednostavno, zamolim svog sportskog prijatelja da izdvoji jedan sat za snimanje emisije i napravimo još jednu lijepu stranicu naše sportske povijesti. Veliko hvala Gospođi Kseniji Abramović na ukazanom povjerenju, a iznad svega prijateljstvu.

Što biste još, osim sporta, stavili na vodeća mjesta na ljestvici vaših životnih vrijednosti?

Moja najveća mana je da ne trpim nepravdu. Često znam biti nestrpljiv, ali pokušavam te stvari ispraviti. Iskren sam, a često treba neke stvari ostaviti u sebi. Obožavam svoju obitelj - Niku, Karlu, Tomu i Iru. Nesebično dajem punog sebe prijateljima i jako volim našu Hrvatsku, našu Slavoniju, Dalmaciju, Istru, Hrvatsko zagorje, Hercegovinu...

Vašu privrženost klasičnoj definiciji braka i obitelji javno ste iskazali i prije nekoliko godina uoči referenduma o braku. Koji su vaši motivi tog javnog istupa u vrijeme kada nešto takvo, najblaže rečeno, nije moderno?

Moderno? Pa brak nije moda. Djeca nisu odjevni predmet! Ona su naša Svetinja! Brak je zakonski i društveno uređena zajednica između jednog muškarca i jedne žene, koja je regulirana zakonima, pravilima, običajima, vjerovanjima i stavovima koji propisuju prava i obveze partnera i njihov zajednički status prema djeci. Moja supruga je moj najveći prijatelj, moje sve, s njom dijelim apsolutno sve. Takav sam! Poštujem je kao svog životnog suputnika, sa svim njezinim manama i vrlinama. Ona je meni sve.

Obiteljsku sreću ne možete i, čini mi se, niti ne pokušavate skriti. Istražujući o vama, otkrila sam da ste u braku s Irom više od četvrt stoljeća. Kako ste ’’opstali’’ tako dugo? U čemu je tajna vaše bračne i obiteljske idile, kako ju mediji često nazivaju?

Međusobno povjerenje, tolerancija i ljubav. Moja formula za skladnu obitelj je uvijek ista. Pokušavam odgajati svoju djecu kako su mene odgajali moji roditelji. Jednostavno!

Nika i Karla su već odrasle, Toma je još mali. Kakvi ste kao otac? 

Naša djeca su naš centar svakodnevnog života. Malo ljudi zna, sad ću još jednom svima objasniti. Toma je došao na ovaj svijet planirano, da pomogne nama samima i da s Nikom pomogne Karli. Pružamo im puno toga, uz pomoć baka i djedova, teta, kumova i prijatelja. Odgajati djecu nije lagano. Treba imati jako puno strpljenja, uzajamnog uvažavanja i povjerenja. Kao i u sportu. Često s Nikom razgovaramo o svemu, potpuno otvoreno i sretni smo da često kaže: ’’Mama i tata, imali ste pravo! Mama i tata šta mislite?’’ Zbog takvog odnosa smo Ira i ja jako sretni, jer smo uspjeli odgojiti jedno normalno biće. Ona je danas doktor dentalne medicine, ima svoj posao, živi sa svojim dečkom, uživaju zajedno i svaki dan se vidimo. Prekrasno!

Koliko vaši obiteljski križevi (pri tome mislim najviše na činjenicu da je vaša kći Karla dijete s posebnim potrebama) utječu na kvalitetu vaših odnosa?

Karla je naša najveća preokupacija koja živi s nama i uvijek će biti s nama. Ona je naš Križ! Teško mi je govoriti o Karli, jer znam da jako puno roditelja ima iste ili slične probleme i da svatko na svoj način proživljava život. Karla je djevojka koja ti stalno govori da te voli, a samo mi znamo zašto. Ona je naš anđeo, naš centar svemira. Ona je najveći razlog da nikada ne odbijam nijednu humanitarnu akciju, a ima ih jako puno. Želim pomoći svakome. Koji put je to teško, a svima njima treba tako malo.

Koliko vam vaša roditeljska iskustva pomažu u odgoju i treniranju djece, odnosno koliko iz svojih trenerskih iskustava crpite ideje za rješavanje nekih roditeljskih problema? Možete li povući paralelu između odgoja i brige za djecu i treniranja djece?

Moram biti iskren prema Vama. Ne sramim se biti iskren i reći da sam znao koji put pogriješiti, ali nikada sa zlom namjerom. Odgajanje mladih sportaša je težak posao. Svako dijete dolazi iz svoje obitelji, škole, u kojima često vladaju pravila koja se u sportu moraju mijenjati ili moraju biti malo drugačija. Roditelji takva pravila moraju prihvatiti i moraju imati povjerenja u trenere koji radi s djecom. Zato je jako važno da trener bude educiran, da bude pedagog i produžena ruka roditeljima u odgoju dijeteta. Kada shvatiš da ne mogu svi biti šampioni i da svakom dijetetu treba dati vremena da shvati neke tvoje ideje, onda je sve lakše. Ja sam to shvatio. Ni škole nisu kao što su nekada bile, ni učitelji, profesori pa tako ni treneri. Kada treniraš djecu, onda si im u isto vrijeme učitelj i trener. Tu je najveća istina u radu s djecom. Tin Ujević je lijepo rekao: ’’Sreća je biti dijete, cilj je biti čovjek!’’

Za kraj, možete li objasniti koliko su vjera i pripadnost Katoličkoj Crkvi dio vašega osobnoga identiteta? Koliko vam olakšavaju ili otežavaju životnu svakodnevicu?

Opstojnost hrvatskog naroda je vezana uz Katoličku Crkvu od davnina. Uvijek sam volio povijest. Ona je ispletena od ogromne količine istine, ali često i laži. A istina uvijek može i mora biti jedna. Smatram se samo jednim običnim čovjekom koji cijeni, poštuje i voli povijest svoga naroda. Svake godine idem “za Križen” na otoku Hvaru, čija je okosnica procesije Gospin plač. To moj narod čini već pet stoljeća. Zar to nije divno? Odlazak u crkvu, slušanje svećenika, biti sam sa sobom u tom trenutku, promišljati o svojoj prošlosti i budućnosti – meni je to potrebno. Život nije lak, to svi jako dobro znamo. Život se sastoji od rješavanja problema. Samo nam treba zajedništva, onoga zajedništa koje može i mora biti bolje. I uvijek s Bogom!

Razgovarala: s. Renata Azinović
Foto: www.laudato.hr