Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

DUHOVNA OBNOVA, ŠIBENIK 28.-30.ožujka 2014.

DUHOVNA OBNOVA, ŠIBENIK 28.-30.ožujka 2014.

P1060261Duhovna obnova uvijek je, kao i što sam naziv kaže, ponovna uspostava reda u onu najskrovitiju dimenziju svake osobe. Zbog opterećenja svakodnevnim brigama i kušnjama, našim križevima u privatnom životu i na poslu, potrebno nam je svakodnevno vraćanje na izvor, na Isusa Krista. I upravo su duhovne vježbe jedan od najboljih načina da se osoba obnovi što je više moguće, da još bolje čuje Božji glas, Božji poziv na ljubav, kako prema Njemu, tako i prema svim drugima, sebi i stvarima oko sebe.
I stoga su se vjeroučiteljice, vjeroučitelji i odgajateljice u vjeri iz Šibenske biskupije, u razdoblju od 28. do 30.ožujka ove godine, sastali na duhovnu obnovu u Katoličkom školskom centru Mihovil u Šibeniku. Voditelj obnove bio je dr. fra Domagoj Runje, profesor pri Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta na KBF-u u Splitu, i župnik Lećevice i Radošića.

Asics footwear | Patike – Nike Air Jordan, Premium, Retro Klasici, Sneakers , Gov


Nakon dolaska u popodnevnim satima i razmještaja po sobama, voditelj nas je u uvodnom predavanju upoznao s programom obnove, odnosno na čemu će se ona temeljiti, a to su bili: izvještaj iz Markova evanđelja o Isusovu putu iz Cezareje Filipove u Jeruzalem, ulazak u Jeruzalem, te Isusova muka, smrt i uskrsnuće (Mk 8 – 16), te apostolska pobudnica Evangelii Gaudium, o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu. Nakon toga je u kapelici održan Križni put, poslije čega je dan završen u ugodnom druženju u prostoru centra.
Slijedeći dan, poslije mise i jutarnje molitve, započeo je i naš put s Isusom, uz pomoć fra Domagoja, do Jeruzalema. U predavanjima, koja su bila jedna vrsta biblijske egzegeze, voditelj nas je uvijek podsjećao na ono što je najbitnije u odnosu Isusa i apostola, te što treba biti također i najbitnije u odnosu nas vjeroučitelja i Isusa, a što je također istaknuto u navedenoj pobudnici kao glavna točka na kojoj se sve temelji, a to je vjernost. Vjernost je najveća krjepost, a najveći i tipične grijeh je nevjera (Mk 8,38).
Kao početak predavanja uzet je odlomak Mk 8, 27-30, kao središnji dio i polazna točka Isusova puta prema Jeruzalemu, gdje je istaknuta Petrova vjera, ali isto tako i Isusova prijetnja učenicima da ne govore o njemu. To je tzv. skriveni mesijanizam ili mesijanska tajna, poruka Isusa svima da je on Mesija kojega treba otkriti. Nakon prvog navještaja muke i uskrsnuća, kojega učenici nisu baš razumjeli, govori nam se o nasljedovanju Isusa Krista. Isus je naglasio kako je nasljedovanje njega potpuno slobodno ali pod određenim uvjetima koji su jednostavni. (Mk 8, 34-38). I tu dolazi do sukoba sa vlastitim egom, jer Isus traži da se onaj koji ga želi slijediti treba odreći samoga sebe, ali ne svoga križa. Naprotiv, križ nam upravo pomaže da se odreknemo samih sebe. A križ su naše ograničenosti i poteškoće, i ako smo toga svjesni lakše je prihvatiti križ. Iako je nasljedovanje Krista slobodno to ipak nije sporedna stvar u životu, već život kao takav. I tko to učini on ostaje u životu, ali život više nije u njegovu posjedu, a da bi imali život trebamo se spojiti na crpilište, a to je Krist.  
Slijedeći moment koji je voditelj istaknuo, i na koji nas je uputio jest ozdravljenje padavičara i Isusove rečenice:  ''Sve je moguće onome koji vjeruje'' (Mk 9,23). Mi smo navikli promatrati Isusa kao objekt vjere, ali on je ovdje subjekt vjere, onaj koji vjeruje, i ono što se bitno poručuje nama, Isus je onaj model vjernika koji sve može.
Prvi dio predavanja završen je Isusovim govorom o našem razmišljanju i potrebi za veličinom i isticanjem (Mk 9, 33-37). Isus nam poručuje kako trebamo služiti svima bez razlike, bez podjela, biti svima na raspolaganju. A kao primjer služenja uzeo je dijete, jer služenje djetetu je prirodno ljudsko služenje. To nije ropsko služenje, već onaj koji je jak služi slabijemu, to je ustvari primjer evanđeoskog služenja na koje smo svi pozvani. Ali, ono što je bitno shvatiti jest kako to nije jednokratna usluga, već prihvaćanje tog ''djeteta'' da bude dio našeg života, i stoga Isus i koristi glagol primati a ne imati, jer je to dar.
Poslije odmora i osobnog razmišljanja o onome što smo čuli, u popodnevnim smo satima nastavili naš put. Oslanjajući se na Mk 9, 38-40 voditelj je istaknuo kako ne trebamo, poput Isusa, osuđivati one koji djeluju ''u njegovo ime'' ali nisu dio njegove institucije, Crkve. (''Tko nije protiv Nas, za nas je.''). Trebamo biti osjetljivi za zajedništvo sa svima koji ispunjavaju vjeru u Isusa Krista, i to je ekumenizam. Ako ti netko ne smeta u djelovanju, on je tvoj suradnik.
Posebnu pozornost u daljem razmatranju posvetili smo govoru o sablazni (MK 9, 42-50). ''Sablazniti jednog od najmanjih'' Isus navodi kao teški grijeh, a to bi se dogodilo kada bi netko tko propovijeda Krista doveo onoga koji vjeruje u zabludu. Ti najmanji su osobe čija vjera u Isusa Krista nije stabilna, koja se oslanja na svjedoke, i Isus onima koji čine sablazan prema takvima preporučuje ''mlinski kamen oko vrata''. To bi značilo da takvu osobu treba staviti na mjesto gdje ne može naštetiti drugome. Isus je također sablazan, i to Židovima, jer nije ispunio očekivanja koja su se od njega očekivala. Ali on je i sablazan u pozitivnom smislu. Nadalje, Isus nam u istom govoru preporučuje jednu vrstu duhovne kirurgije, tj. da bi ga mogli ispravno i iskreno slijediti potrebno je u sebi odstraniti svaki oblik podvojenosti.
U Mk 10, 1-12 gdje je riječ o nerazrješivosti ženidbe i farizejskom tumačenju Zakona, Isus nam ističe kako Zakon nije ideal, ne prikazuje idealno stanje, već regulira grijeh, o čemu govori i sveti Pavao kada kaže kako Zakon nastaje nakon grijeha. Iz Post vidimo kako je grijeh poremetio Božji plan i stoga je bio potreban Zakon koji bi regulirao ljudske odnose, ali to sve zbog toga jer je srce tvrdo, ali Isus poziva svoje učenike na nešto više od Zakona.
Nakon što je došao u Jeruzalem  Isus je protjerao trgovce iz Hrama (Mk 11, 15-26). Iz toga se slučaja dade iščitati lukavost grijeha koji se polako, ne naglo, uvlači u naše potrebe, i na što trebamo odrješito odgovoriti njegovim istjerivanjem iz svog života. A proklinjanje smokve jest iluzija na neplodnost hrama, u koji se uvukla čista zarada i pohlepa, grijeh, čime je on izgubio svoj pravi smisao, a to je vjera i molitva. Jer molitva, čija je bit čovjekovo usmjerenje na Boga, čisti čin vjere.
Predavanja za ovaj dan završeno je govorom o najvećoj zapovijedi (Mk 12, 28-34), gdje nam je istaknuto kako su zapovijedi način na koji Bog izražava svoju volju. Bit obiju Isusovih zapovijedi jest ljubav, jer bez ljubavi nema poslušnosti. Ali između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu je bitna razlika, jer se Boga ljubi apsolutno.
Poslije klanjanja u kapelici i večere uživali smo u projekciji igranog filma Bakhita, o Jozefini Bakhiti, ženi iz Afrike koju je papa Ivan Pavao II. proglasio svetom. O ženi koja je za života trpjela nebrojene nepravde, ali koja je unatoč tome ipak u sebi uspjela razviti ljubav prema Bogu i drugima što je konkretno i pokazivala svojim djelima.
U nedjelju, nakon jutarnje molitve, održano je završeno predavanje, razmišljanje i razgovor o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću (Mk 14 – 16). Cijeli pashalni misterij započeo je na Posljednjoj večeri kada je održana prva euharistija. Euharistija je, uza sve pobožnosti i molitve, tipični model okupljanja Isusovih učenika, pa tako i nas. Kao i onda, tako se i mi danas u euharistiji povezujemo s Isusom, ali i mi međusobno. Euharistija ima također i eshatološku dimenziju, jer se u njoj zajedništvo usmjeruje na vječnost (MK 14,25).  
Nakon večere Isus odlazi u Getsemanski vrt (MK 14, 32-42) gdje se moli. To je onaj model po kojemu se i mi trebamo moliti, a najvažnije je u tome biti iskren, reći sve u molitvi, ''izliti dušu pred Bogom''. Molitva nije formula (wellness) za postizanje dobrog raspoloženja. Molitva je muka, tjeskoba, jer krajnji cilj molitve nije izvršenje naše već Božje volje. Isusovo ponavljanje molitve  (Mk 14,39) daje nam do znanja kako naša molitva treba biti ustrajna, ona nije jednostrani čin volje, već ponavljanje da se naša volja izjednači s Božjom. Kada je Isus uhvaćen nastala je pomutnja u vrtu (Mk 14, 48-49) i tu nam Isus daje uputu kako rješavati sukobe, a to je dijalog.  
Poslije uhićenja za Isusa slijede najteži trenuci, on je ostavljen od najbližih, potpuno sam, doživio je nepravednu osudu, i umire na križu. Tu se ljudska destruktivnost pokazala u najvećem obliku.
Treći dan žene dolaze na Isusov grob radi pomazanja (Mk 16, 1-8), čime se ističe vjera u uskrsnuće. Naglašeno nam je kako je odlazak žena na grob simboličan put svakog čovjeka prema grobu. Žene se pitaju tko će maknuti kamen, ali to je već učinjeno. Na grobu su čule dvije poruke: da je Isus uskrsnuo i da krenu u Galileju, što je za Isusove učenike Radosna vijest. Ta je vijest kod žena izazvala strah a ne neko veliko slavlje, o čemu su one šutjele, što je i nama poruka kako ne treba u životu izazivati senzacije.
Nakon uskrsnuća, ponovno se, od strane Isusa, nastavlja zajedništvo s učenicima. Jer, ako nam netko nanese nepravdu  on se može kajati, ali ta osoba ne može ponovno učiniti zajedništvo. To može samo povrijeđena strana, jer inicijativa dolazi od njega. Istu stvar čini i Isus nakon što su se učenici razbježali u Maslinskom vrtu.
U ovo preduskrsno vrijeme, na kraju puta, voditelj je istaknuo kako ovo nije kraj već početak novoga puta, jer Uskrs je slavlje kada se slavi ponovno uspostavljeno zajedništvo Isusa i učenika, i stoga je Uskrs najveći blagdan mira.
Vrhunac duhovne obnove i daljnji poticaj za rast Kristove riječi u nama  bilo je zajedničko euharistijsko slavlje, u kojem je glavna poruka bila evanđeoski tekst o ozdravljenju slijepca od rođenja (Iv 9, 1-41) koji nam poručuje kako je Isus onaj koji sve liječi od sljepoće grijeha, od sljepoće za Boga i Božje vrednote.


Stipe Komadina

Joomla! Debug Console

Session

Profile Information

Memory Usage

Database Queries